Pucić, Medo (Orsat), hrvatski pjesnik, publicist i prevoditelj (Dubrovnik, 12. III. 1821 – Dubrovnik, 30. VI. 1882). Podrijetlom iz dubrovačke vlastelinske obitelji. Pravo je studirao u Veneciji (1837–41) i Padovi 1840–43., a završio u Beču (1843–44). U Italiji je upoznao J. Kollára te prihvatio ideju panslavenske uzajamnosti (pjesma Slovincim u Mletcima, Zora dalmatinska, 1844). Surađivao je sa zagrebačkim, karlovačkim i zadarskim preporodnim krugom. Bio je suradnik tršćanskoga lista La Favilla (1842–43) u kojem je s I. A. Kaznačićem objavio seriju napisa Studi sugli Slavi, te domaćih listova Danica ilirska (1843–49) i Zora dalmatinska (1845). Za boravka u Beču objavio je Slavjansku antologiju iz rukopisah dubrovačkih pjesnika (1844), iz vlastite zbirke rukopisa. Nakon proputovanja Hrvatskom i Srbijom, 1846–48. bio je u službi vojvode od Lucce, a potom komornik vojvode od Parme. Za boravka u Italiji spjevao je zbirku soneta Talianke (1849) te protuturski pseudopovijesni spjev Karađurđevka (1850; tiskan 1881). Vrativši se u Dubrovnik, s M. Banom i Kaznačićem 1849. pokrenuo je almanah Dubrovnik: cviet narodnog književstva, prvi dubrovački književni list na hrvatskome, u kojem je objavio književnopovijesnu studiju o I. Buniću Vučiću (1849), donijevši prvu cjelovitu ocjenu Plandovanja, te o M. Bruereviću (1852). U Napulju se upoznao sa skupinom moliških Hrvata te o tom prvi izvijestio u hrvatskoj sredini (L’Osservatore Dalmato, 1853). Godine 1864. objavio je spjev Cvijeta, hibridno epsko-lirsko djelo sa zapletom o ljubavi Dubrovkinje Cvijete i francuskoga časnika kao metaforom tragičnosti dubrovačke propasti. Proučavao je dubrovačku političku povijest te je sažeto preveo i preradio s talijanskoga Dubrovačke kronike J. Rastića (Poviestnica Dubrovnika, 1856). Godine 1861. bio je počasni član Hrvatskoga sabora, zauzimajući se za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom, a ista je gledišta iznosio u člancima u Pozoru 1860–61. Za boravka u Karlovcu priredio je i tiskao izdanje svojih sabranih pjesama (Pjesne, 1862), u koje je uvrstio i ulomak Cvijete, ciklus Bosanske davorije, pohvalnice A. Mickiewiczu i J. Jelačiću te prijevode G. Leopardija i A. Manzonija. Razočaran Jelačićevom politikom te potaknut jačanjem srbijanske autonomije, nakon 1848. zastupao je sumnju u ideju o hrvatskoj državotvornosti, koja je postupno prevladala u njegovu javnom djelovanju. Hoteći arhivski potkrijepiti vezu Dubrovnika sa srpskim vladarima, 1858–62. objavio je Spomenike srpske (I–III) u Beogradu, gdje je 1868–74. na poziv srbijanske vlade bio odgojitelj maloljetnoga kneza Milana Obrenovića. Godine 1878. sudjelovao je u pokretanju časopisa Slovinac, u kojem je objavio svoje posljednje radove. Prevodio je s grčkoga (Platonov pir ili razgovor o ljubavi, 1857; ulomak Odiseje, 1878) te je s poljskoga na talijanski preveo Mickiewicza (Dei canti popolari Illirici, 1860). Od 1867. bio je dopisni član JAZU. Jedan od najistaknutijih mecena dubrovačkih umjetnika, zaslužan je za pariško usavršavanje V. Bukovca, koji mu je 1880. u Parizu izradio portret.
