Pset, srednjovjekovna hrvatska županija. Prvi ju put pod nazivom Pesénta (grč. ἡ Πεσέντα) spominje bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet sredinom X. st., kada je zauzimala velik prostor između Krbavske županije na zapadu, Kninske na jugu, Hlivanjske na jugoistoku i Plivske županije na istoku. U sačuvanim se izvorima potom navodi tek 1185. u spisu splitskoga crkvenog sabora, gdje je uz župe (parochiae) Knin (Tenin), Polje (Campum) i Vrliku (Verchreca) navedena kao župa koja je pripala Kninskoj biskupiji. God. 1266. u Bihaću je sazvao i održao županijski sud Dionizije, prvi poznati župan Poljane i Pseta (comes de Polhana et de Peset), a nedugo se nakon toga (1278. i 1280) županija podijelila na dvije: Veliki i Mali Pset. U posjed tih županija došla je obitelj bana Pavla I. Bribirskoga (potvrđeno 1292. od Karla II. Anžuvinca), a nakon poraza Bribirskih 1322., županije su ponovno došle pod izravnu kraljevsku vlast. Od tada su imenovani župani bili ujedno i kaštelani (grašćaci ili porkulabi) kraljevskih gradova Velikoga i Maloga Pseta, te su kao »knezovi« predsjedali »plemenitim kraljevim stolovima« županija. Sucima su tijekom XV. st. uglavnom bili imenovani članovi Kolunića (Kolonići), dominantnoga plemenitog roda u Velikom Psetu, od kojih su potekli Mišljenovići, Perušići i Oršići, znamenite »hiže« (ogranci) roda. Padom Bosne (1463) u osmanske ruke, Pset je postao prvom zonom ratne opasnosti, prostorom nagle depopulacije i neposrednim zaleđem novoosnovane granične Jajačke banovine, a gubitkom Krupe (1565) i Bihaća (1592) i ti su posljednji dijelovi Pseta trajno ostali izvan vlasti Hrvatskoga sabora.
