prevođenje, prenošenje tekstova različitih vrsta iz izvornoga jezika u ciljni jezik uz očuvanje značenja sadržanoga u izvornom tekstu, odnosno zamjenjivanje jezične tekstualne građe jednoga jezika jednakovrijednom jezičnom građom drugoga jezika (John Cunnison Catford). Time se ostvaruje međujezično (engl. interlingual) prevođenje, za razliku od unutarjezičnog (engl. intralingual) i intersemiotičkog (engl. inter-semiotic) prevođenja (R. Jakobson). Jednakovrijednost ili ekvivalencija ključni je pojam u bavljenju prevođenjem – kako praktičnim tako i teoretskim. Isto u različitom (R. Jakobson) ono je što prevođenje čini mogućim i što opravdava postojanje znanstvene discipline koja ispituje uvjete u kojima se ostvaruje ekvivalencija. Pritom je bitno da predmet istraživanja nije ekvivalencija već uvjeti u kojima se ona može ostvariti. Znanstvena disciplina koja proučava fenomen prevođenja javlja se pod različitim nazivima: znanost o prevođenju, teorija prevođenja, traduktologija. To je jedna od interdisciplina (Mary Snell-Hornby) koja potpada pod šire jezične discipline kao što su primijenjena lingvistika, semantika, pragmalingvistika (pragmatika), sociolingvistika, psiholingvistika itd., ali i discipline koje nisu strogo lingvističke, kao npr. kulturološke i komunikološke studije. Posebno je važna kontrastivna analiza izvornog i ciljnoga jezika koja ta dva jezika stavlja u zajedničku perspektivu kako bi pokazala njihove podudarnosti i razlike. Podudarnosti su kontrastivni korespondenti i potencijalni prijevodni ekvivalenti, ali nije svaki kontrastivni korespondent istodobno i prijevodni ekvivalent, a niti je kontrastivna korespondencija nužni preduvjet za ostvarenje prijevodne ekvivalencije.
Kroz cijelu povijest prevođenja postoje dva osnovna pristupa u međusobnom komunikativnom odnosu – doslovni prijevod nasuprot slobodnomu prijevodu, značenje nasuprot smislu, prijevod riječ-po-riječ nasuprot prijevodu smisao-za-smisao, prijevod usmjeren na izvorni tekst nasuprot prijevodu usmjerenu na ciljni tekst (tj. proizvod prevođenja).
Tema koja je često zaokupljala pozornost teoretičara prevođenja bilo je pitanje (ne)prevodivosti: radikalni teoretičari tvrdili su da prevođenje nije moguće, jer bi to zahtijevalo razdvajanje jezične forme od izvanjezičnoga sadržaja. Jedini odgovor pobornika mogućnosti prevođenja bio je iskustvene naravi – činjenica da se s manje ili više uspješnosti ljudi bave prevođenjem, bilo kao stvaratelji prijevoda ili kao njegovi konzumenti. Pismeno prevođenje postoji već gotovo pet tisuća godina (od prvih prijevoda sa sumerskoga na akadski), usmeno pak seže unatrag do prvih dodira plemenskih pripadnika koji se ne razumiju. Jedan je aspekt teorije prevođenja ocjenjivanje ili vrjednovanje kvalitete prijevoda (Juliane House). Kako proces prevođenja nije algoritamski proces, tako ni prijevod nije algoritamski proizvod. Zato je vrjednovanje relativan pojam, rezultat kojega će ovisiti o tome tko vrjednuje, kako, kada, na kakvom tekstu, za koje primatelje, itd.
Znanstvena disciplina koja se bavi prevođenjem snažno je napredovala nakon II. svjetskog rata, posebno od 1970-ih. Ta je disciplina razvila akademsku infrastrukturu s vlastitim ustanovama za školovanje prevoditelja (pismenih i usmenih), vlastitim društvima prevoditelja (nacionalnim i s međunarodnom krovnom organizacijom: Fédération Internationale de Traducteurs, akronim FIT), te impresivnom znanstvenoistraživačkom produkcijom i odgovarajućom nakladničkom djelatnošću s časopisima (Target, Across, Lebende Sprachen) i serijama knjiga u kojima se iznose rezultati istraživanja.
Po tematici tekstova koji se prevode, prijevodi se dijele na književne i znanstveno-tehničke. Po načinu prevođenja prevoditelji se dijele na pismene i usmene, također s vlastitim nastavnim ustanovama i publikacijama, pa čak i posebnim nazivom profesije – tumači ili interpreti.
Stanje prevoditeljske struke u Hrvatskoj slično je onomu u drugim zemljama u našem dijelu svijeta, s tri strukovne udruge: za književne prijevode (Hrvatsko društvo književnih prevoditelja), znanstveno-tehničke prijevode (Hrvatsko društvo znanstvenih i tehničkih prevoditelja) te usmeno prevođenje (simultano i konsekutivno – Hrvatsko društvo konferencijskih prevoditelja). Školovanje prevoditelja intenzivno se priprema, a u međuvremenu se odvija putem povremenih tečajeva i jednogodišnjega poslijediplomskoga specijalističkog studija.