potestat ili podestat (tal. podestà, starije podestade, podestate, prema lat. potestas: vlast), dužnosnik pojedinac na čelu srednjovjekovne komune, s reprezentativnim (sudskim, upravnim i financijskim) funkcijama, osobito čest u talijanskim komunama. Dužnost potestata uveo je rimsko-njemački car Fridrik I. Barbarossa sredinom XII. st. pri pokušaju ovladavanja buntovnim lombardijskim gradovima. Od približno 1200. potestati su bili načelnici talijanskih autonomnih komuna, a otad su ih birali i građani ili članovi gradskih vijeća. Njihovim uvođenjem komune su željele spriječiti iscrpljujuće građanske sukobe i osiljenje domaćih pojedinaca. Komuna je birala potestata među strancima, obično plemićima, najdulje na godinu, te je zabranjivala njegov izravni reizbor i prisnost s domaćim stanovništvom. Potestat je bio dobro plaćen, te je obično dovodio suce, notare i druge pomoćnike. Prisezao je na poštivanje zatečenoga pravnoga poretka, a prije razrješenja bio je podvrgnut sveukupnoj kontroli djelovanja (sindikat). Potestati su u XIII. st. tvorili poseban sloj »profesionalnih upravljača«, koji su vladali pravnim, upravnim, vojnim i retoričkim vještinama; tada je za njih bilo sastavljeno nekoliko priručnika, koji su vrlo važno vrelo za pravnu, političku i kulturnu povijest komuna. Po uzoru na talijanske gradove, služba potestata bila je uvedena i u druge europske regije i gradove, kao npr. u Provansu i istočnu Friziju. U Italiji je ta služba bila ukinuta početkom XVI. st. Strani potestati djelovali su i u nekim dalmatinskim komunama (Split i Trogir), a i naši su pravnici bili potestati u talijanskim gradovima (npr. Zadranin Guido Matafari u Firenci 1390–91). Potestatska pravna kultura najizravnije se očitovala u Splitskome statutu, sastavljenom za potestata Percevala Ivanova iz Ferma (1312). Naziv potestat rabio se katkad i za upravitelje gradova pod mletačkom vlašću (npr. Poreč, Hvar i Brač).
