pesimizam (prema latinskom pessimus: najgori), opći stav (svjetonazor) stečen u procesu socijalizacije, koji uvjetuje pretežito negativno procjenjivanje sebe (svojih sposobnosti i osobina) i/ili različitih životnih situacija i njihovih ishoda. Pojedinac čiji je temeljni stav pesimističan (»pesimist«) najčešće sumnja u mogućnost pozitivnog ishoda ili uspješnosti svojih akcija, pa je sklon provjeravanju ljudi i situacija, kao i opreznom vrjednovanju vlastitih iskustava bez uljepšavanja koje karakterizira optimistične ljude. – Kao teorijski filozofski nazor pesimizam se temelji na postavci da na svijetu ima više zla nego dobra pa je »ovaj svijet najgori od svih mogućih svjetova«. Temelj je filozofskog sustava A. Schopenhauera, koji drži da ovaj svijet ne bi mogao postojati da je imalo gori. Temelj je ljudskoga djelovanja otklanjanje nedostatka i boli, ali i nakon njihova otklanjanja čovjek je u novoj žudnji, jer ljudski život karakterizira nestalnost i prolaznost. Pesimistički nazor nastaje kada se svijest pita o pojedinačnom i genetičkom smislu svoje opstojnosti. Mnogi religijski sustavi sublimiraju pesimizam; u budizmu se osjetilni svijet temelji na zlu, suprotno tomu u Grka čovjek ipak ostvaruje svoj smisao na ovome svijetu, dok je u filozofiji Hegezije, »nagovarača na smrt«, posebno zaoštren problem pesimizma. U kršćanstvu, pesimizam se očituje u shvaćanju zemaljskoga života kao »doline suza«. Kao otpor pesimizmu javlja se pozitivizam, Nietzscheov tragički optimizam i dr.
