Peloza, Makso, hrvatski povjesničar (Vele Mune kraj Opatije, 14. IX. 1915 – Rijeka, 20. VII. 1989). God. 1942. diplomirao je povijest na Filozofskom fakultetu, a 1943. teologiju na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. God. 1945–51. bio je profesor i podravnatelj Hrvatske klasične gimnazije u Pazinu, gdje je 1949–51. vodio staroslavenski seminar. Na Schola Vaticana de Re Paleographica Diplomatica Archivistica završio je arhivistiku (1955), a potom paleografiju i diplomatiku (1959). God. 1966. doktorirao je na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu disertacijom Preporod dominikanskoga reda u Dalmaciji i Dubrovniku pri kraju jozefinizma (La rinascita dell’Ordine Domenicano nella Dalmazia e a Ragusa durante il giuseppinismo in dissoluzione /1827–1852/). Od 1969. do umirovljenja 1981. bio je znanstveni suradnik Sjeverojadranskog instituta za etničke odnose, historiju i ekonomiju JAZU u Rijeci. Bavio se crkvenom poviješću Istre, Kvarnera i Gorskoga kotara, kao i poviješću crkve na širem hrvatskom prostoru. Posebice se zauzimao za očuvanje crkvenih i župnih arhiva, te za sustavnu uporabu pomoćnih povijesnih znanostî. Djela: Historijat stvaranja Modruške biskupije sa sjedištem u Rijeci 1818–1822. godine, na temelju dokumenta Vatikanskog arhiva (1970), Hijerarhijski i teritorijalni razvoj Goričke crkvene provincije 1749–1965 (1970), Inventar Arhiva župe Mošćenice 7. XII. 1969. (1970), Riječka metropolija: prošlost i sadašnjost (1973), Pregled povijesti Opatijskog krasa (1983).
