Palmović, Andrija, hrvatski pjesnik (Rasinja kraj Koprivnice, 27. XI. 1847 – Zagreb, 10. II. 1882). Započeo studij bogoslovije u Zagrebu. Zaredio se 1871. te idućih deset godina služio kao kapelan u zagorskim selima. Napisao je pedesetak pjesama, među kojima se ističu Sonetni vijenac (1874) u slavu domovine, ispjevan trohejskim dvanaestercima, tročlani ciklus Zagorske elegije (1877) i elegična pjesnička pripovijest Zora Veronika Zrinska (1878). Pisao je i balade i romance. Pjesme mu je posmrtno sabrao i izdao F. Folnegović 1883. Palmović pripada pjesničkomu naraštaju (R. Jorgovanić, L. Vukelić, Đ. Arnold, A. Harambašić) koji se etablirao u Viencu 1870-ih pod Šenoinim patronatom, ali se zbog prerane smrti (Jorgovanić, Vukelić) nije uspio do kraja profilirati i afirmirati. U tom je desetljeću Palmović osebujan po nastojanju da eklektički pomiri stečevine europske romantičke osjećajnosti, folklorne pjesme i klasicističke književne topose. Tematski svjetovi vezani su ponajviše uz domoljubne i ljubavne motive, u skladu s devetnaestostoljetnom hrvatskom lirskom konvencijom. Opisuje gotovo cjelokupni hrvatski nacionalni prostor (Zagorje, Pokuplje, Posavina, Poljica, Dubrovnik, Bosna). Filološki usmjereni kritičari zamjerali su mu upotrebu arhaizama, neologizama i provincijalizama. Inovativan je na metričkom planu; uz Šenou, I. Trnskoga i F. Markovića, jedan je od autora koji su izveli akcenatsku reformu hrvatskoga stiha.
