Njekrasov (Nekrasov) [n’ikra'səf], Nikolaj Aleksejevič (Alekseevič), ruski pjesnik (Nemirov, Podoljska gubernija, danas Nemyriv, Ukrajina, 10. XII. 1821 – Sankt Peterburg, 8. I. 1878). Predstavnik narativnoga pjesništva, bliskoga realističkoj ruskoj prozi. Od 1838. živio u Sankt Peterburgu, u 1840-ima pripadao »naturalnoj školi«, a 1847–66. tiskao časopis Sovremennik i surađivao s demokr. publicistima (N. G. Černiševski i N. A. Dobroljubov). Od 1867. do smrti surađivao u časopisu Otečestvennye zapiski. Lirika je postala značajnom za narodnjačka raspoloženja: negoduje zbog ugnjetavanja kmetova ili donosi prizore iz života gradske sirotinje, gdjekad je satirična, ali je lirski subjekt često elegičan. Njegov opori stih, često oslonjen na melodičnost ruskog folklora, prihvaćen je kao oporba kanoniziranomu pjesništvu A. S. Puškina, kojemu je u 1860-ima predbacivana rimovana plemićka bezbrižnost. U Njekrasova se pak čuo »jauk« ruskog puka. Najveća se njegova poema Tko u Rusiji dobro živi? (Komu na Rusi žit’ horošo?, 1866–76) temelji na folklornoj fabuli o tražitelju sretnika i stvara presjek svih slojeva ruskog društva; Suvremenici (Sovremenniki, 1875) predočuju satirički oblikovane likove građanskog i intelektualnoga Sankt Peterburga, pa prethode postupku »montaže«; Ruske žene (Russkie ženščiny, 1871–72) govore o mukotrpnom putu žena u Sibir prognanih »dekabrista«. »Bičem izudarana Muza« pjesnikova je autokarakterizacija, a izreka »kako pjesnikom ne moraš biti – ali je biti građaninom tvoja obveza« čest je citat pristaša knjiž. tendencija. Kolikogod »služenje narodu« sâm teško podnosio, Njekrasov pripada najutjecajnijim ruskim pjesnicima XIX. st.
