Nievo [niε:'vo], Ippolito, talijanski književnik (Padova, 30. XI. 1831 – Tirensko more, 5. III. 1861). Studirao pravo. Kao gorljiv domoljub sudjelovao je u borbi protiv Austrije, najprije kao sljedbenik republikanca G. Mazzinija, potom kao Garibaldijev borac. Pripadao je slavnoj »Tisući« (»I Mille«) boraca koji su se iskrcali na Siciliji; nestao je u brodolomu između Palerma i Napulja. Premda se u svojem kratkom životu uglavnom posvetio preporodnim borbama, ostvario je velik opus. Pisao je lirske pjesme i balade: Stihovi (Versi, 1854., 1855), Krijesnice (Le lucciole, 1858), Garibaldinske ljubavi (Amori Garibaldini, 1860); tragedije: Spartak (Spartaco, objavljena 1914) i Kapuanci (I Capuani, objavljena 1919); pripovijetke iz seoskoga života (Novelliere campagnuolo, 1856); romane: Anđeo dobrote (Angelo di bontà, 1856), Grof ovčar (Il conte pecoraio, 1857), te eseje i dr. Najpoznatije je i najbolje njegovo djelo opsežan povijesni roman Ispovijesti jednoga Talijana (Le confessioni di un Italiano, napisan 1857–58., objavljen 1867), u kojem, prateći buran život protagonista, opisuje preporodne i ujediniteljske procese u Italiji od 1775. do 1856. Kritika osobito ističe prvi dio romana u kojem Nievo evocira vlastito djetinjstvo provedeno u feudalnom dvorcu u Furlaniji.
