STRUKE:

Monteverdi, Claudio

ilustracija
MONTEVERDI, Claudio
ilustracija1ilustracija2

Monteverdi [~ve'~], Claudio, talijanski skladatelj (Cremona, 15. V. 1567Venecija, 29. XI. 1643). Glazbu (kontrapunkt) učio privatno kod M. A. Ingegnerija, kapelnika katedrale u Cremoni. Vjerojatno je dobivao poduku i iz pjevanja i sviranja gudaćih glazbala. Već kao 15-godišnjak objavio je prvu zbirku vlastitih skladbi Svete pjesmice (Sacrae cantiunculae, 1582). Prva zaposlenja našao je kao svirač viole u Veroni, Milanu i Mantovi (nakon 1590/91). U idućem desetljeću istaknuo se kao skladatelj, uspostavio je veze s drugim glazbenicima i mecenama (Jaches de Wert, G. de’ Bardi, Alfonso II. d’Este), ušao u znamenitu raspravu s teoretičarom G. M. Artusijem te posjetio Madžarsku (1595) i Flandriju (1599). Godine 1601. Monteverdi je postao maestro della musica vojvode Vincenza Gonzage. Kao glavni dvorski glazbenik podučavao je pjevanje, vodio ženski pjevački zbor i skladao kazališna djela: balet Ljubav Diane i Endimiona (Gli amori di Diana e di Endimione, 1604–05) i operu Orfej (Orfeo, 1607). Godine 1607. vratio se u Cremonu, ali već iduće godine, unatoč suparništvu s novoangažiranim firentinskim skladateljem M. da Gaglianom, doživio je u Mantovi novi uspjeh operom Arianna (osobito znamenitom tužaljkom, jedinim sačuvanim dijelom iz toga djela). Godine 1609. ponovno se vratio u Mantovu, ali su ga spletke i promjene u mecenatskome odnosu vladarske kuće prisilile da ju 1612. konačno napusti i 1613. dobije ugledno mjesto maestro di cappella u venecijanskoj crkvi sv. Marka. U Veneciji je potom redovito skladao glazbu za velike crkvene blagdane, državne gozbe, ali i za naručitelje iz drugih gradova (Milano, Mantova, Firenca). Kao već međunarodno priznat skladatelj dobivao je skladateljske narudžbe ili ponude za namještenje na poljskom dvoru (1623., 1625), u Parmi (1627–28) te na bečkome dvoru. Nakon utemeljenja prvoga javnoga glazbenog kazališta u Veneciji (1637), Monteverdi je tim mletačkim institucijama dao jedinstven doprinos trima operama: Odisejev povratak u domovinu (Il ritorno di Ulisse in patria,1639–40), Svadba Eneje i Lavinije (Le nozze di Enea e Lavinia, 1640–41) i Krunidba Popeje (L’incoronazione di Poppea, 1642–43). Monteverdi je skladao djela u širokom rasponu glazbenih vrsta i žanrova, često eklektički rabeći vrlo raznorodne tehnike, a sve u službi što učinkovitijega prikazivanja i izazivanja osjećaja sredstvima vokalne i instrumentalne glazbe. Njegov opus obuhvaća dvadesetak glazbeno-scenskih djela (baleti, opere, uglazbljene basne i dr.), od kojih je polovica izgubljena; svjetovnu vokalnu glazbu (devet knjiga madrigala s približno 170 djela, canzonette i dr.); nabožnu i sakralnu glazbu (svete pjesme, duhovni madrigali, mise, psalmi, večernje, duhovni koncerti, moteti i dr.), od kojih je dio također izgubljen. Monteverdijev stil i poetiku obilježavaju miješanje, naizmjenična uporaba i prijelaz između tzv. prve prakse (prima pratica), odnosno konzervativnoga renesansnog višeglasja, i tzv. druge prakse (seconda pratica), tj. moderne, slobodnije i izražajnije ranobarokne monodije s osloncem na retoričku ekspresivnost i književne poetike G. Chiabrere, T. Tassa, G. B. Guarinija i G. Marina. Monteverdija se smatra najznačajnijim skladateljem s kraja XVI. i na poč. XVII. st., s trajnim utjecajem ne samo na estetiku i skladatelje baroknoga razdoblja nego i na neke pojave u avangardama XX. st., pa možda nije pretjerana tvrdnja da je bio »stvoritelj moderne glazbe« (L. Schrade, 1950). Nekoliko njegovih opera (posebno Orfej), madrigala (npr. madrigal u tzv. reprezentativnom stilu Bitka Tankreda i Klorinde – Il combattimento di Tancredi e Clorinda, 1624), večernji (Večernja Blažene Djevice Marije – Vespro della Beata Vergine, 1610) i dr. i danas je na repertoaru suvremenih solista i ansambala.

Citiranje:
Monteverdi, Claudio. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 26. 9. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=41802>.