Moguš, Milan, hrvatski jezikoslovac (Senj, 25. IV. 1927 – Zagreb, 19. XI. 2017). Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao 1953., doktorirao 1962. tezom Današnji senjski govor. Bio je asistent u Institutu za jezik (od 1953), a sveučilišnu karijeru započeo je 1956. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, od 1975. kao redoviti profesor. Od 1965. do umirovljenja 1992. bio je šef Katedre za dijalektologiju i povijest hrvatskoga jezika, a od 1983. do 1992. predstojnik Zavoda za lingvistiku Filozofskoga fakulteta. Gostovao je kao profesor na sveučilištu u Kölnu, Mannheimu (Njemačka), Osijeku i u Rijeci. Član je Central European Academy of Sciences and Arts. Godine 1977. izabran je za izvanrednoga, a 1986. za redovitoga člana JAZU (danas HAZU), u kojoj je obavljao vodeće dužnosti. Od 2004. do 2010. bio je njezin predsjednik. Godine 1998–2004. predsjednik Hrvatskoga povjerenstva za UNESCO. – Objavio je više knjiga kao autor (Fonološki razvoj hrvatskoga jezika, 1971; Čakavsko narječje, 1977; Antun Mažuranić, 1978; Križanićeva hrvatska gramatika, 1984; Povijest hrvatskoga književnoga jezika, 1993., ³2009; Rječnik Marulićeve »Judite«, 2001; Senjski rječnik, 2002; Povijesna fonologija hrvatskoga jezika, 2010., i dr.) ili kao suautor (Hrvatski pravopis, 11990, 82004; Zakon trsatski, 1990; Hrvatski jezik u Hrvatskom saboru, 1997; Čestotni rječnik hrvatskoga jezika, 1999; Poljsko-hrvatski rječnik – Słownik polsko-chorwacki, 2002; Cesarićev rječnik, 2011., i dr.). Oko 230 znanstvenih i stručnih radova objavio je u domaćim i inozemnim časopisima. Bio je urednikom i priređivačem mnogobrojnim izdanjima (kritičko izdanje Judite i Naslidovanja M. Marulića, Smrt Smail-age Čengića I. Mažuranića, Senjski glagoljski misal i dr.). U raznovrsnoj i plodnoj znanstvenoj djelatnosti Moguš je glavne prinose dao hrvatskoj dijalektologiji. Dobio je Državnu nagradu za životno djelo (1997).
