moda (franc. mode < lat. modus: mjera, način), način odijevanja svojstven određenomu razdoblju, društvu, skupini, ili pak smatran primjerenim trenutku (→ odijevanje). Pojam se primjenjuje i na frizuru, nakit, dekoraciju interijera, pravila ponašanja i načine zabavljanja pa i općenito na tendencije u kulturi i umjetnosti. U tom smislu, moda je jedan od najistančanijih pokazatelja ukusa epohe, koji je pak jedan od temelja estetskog i kritičkoga vrjednovanja nekoga povijesnog razdoblja. Zato je svaku promjenu u običajima, političkoj situaciji ili u moralu neke zemlje pratila preobrazba mode. Moda zahtijeva određeno razdoblje da se u javnosti prepoznaju njezina obilježja te ovisi o postojanju prikladnoga mjesta na kojem se noviteti prikazuju, pa su pokazivanje i prikazivanje temeljna svojstva mode. O postojanju mode svjedoči već arhajska plastika iz 1800. pr. Kr. i grčke vaze iz IV. st. pr. Kr. Od srednjeg vijeka i renesanse do kraja XVIII. st. ulogu modne pozornice imali su dvorovi. U feudalno doba na europskim je dvorovima postojao velik broj lokalnih i regionalnih modnih trendova. Neki su dvorovi već zarana zračili osobitim sjajem, npr. provansalski u razdoblju XI–XII. st., ili burgundijski, koji je pod Filipom Dobrim i Karlom Smjelim utjecao na cijelu Europu (tzv. burgundijska moda). Modno je odijevanje u cjelini proizvod kasnoga srednjeg vijeka, osobito s jačanjem građanskoga sloja i stvaranjem gradske kulture u XIV. i XV. st. Trgovina vunom i tkaninama tada postaju osobito važne. Počinju se pokazivati tjelesne obline (u žene struk i grudi), muškarci počinju nositi kratke hlače. U XVI. st. Europom je dominirala španjolska moda, pa tada npr. svijetle boje i lepršave linije zamjenjuju stroga ekstravagancija i tamne boje. U XVII. st. europsko modno središte postao je Pariz, napose za vladavine Luja XIV. Prva poznata modna kreatorica bila je Rose Bertin, krojačica na dvoru Marije Antoanete, pa je Pariz tada bio svjetskim središtem ženske mode, što je trajno ostao. Potkraj XIX. i u XX. st. u Parizu su djelovali istaknuti modni kreatori koji su osnivali i vlastite modne kuće definirajući modne trendove: Charles Frederich Worth, Jeanne Lanvin, Paul Poiret, Elsa Schiaparelli, Jean Patou, Nina Ricci, C. Chanel, Ch. Dior, a među djelatnima najistaknutiji su P. Cardin, Yves Saint-Laurent, Jean-Paul Gaultier. U Francuskoj se razvila i, za modnu industriju osobito važna, distinkcija između tzv. haute-couture, odnosno luksuzne odjeće, i prêt-à-porter, odnosno svakodnevne odjeće. Potonji se model izrazito širi od 1980-ih. Od XIX. st. London je preuzeo vodeću ulogu u muškoj modi, koju odlikuje jednostavnost i elegancija, a nakon II. svjetskog rata Italija je postala ključnim čimbenikom mode u odijevanju (kreatori G. Armani, G. Versace, Gianfranco Ferrè, Dolce i Gabbana). Posljednjih desetljeća uz Pariz i London glavno je modno žarište Milano, a važnu ulogu, uz revije, imaju i modni časopisi (Vogue, Elle, Marie Claire). Moda je također u drugoj polovici XX. st. postala i čestim predmetom kulturoloških proučavanja. Tako je R. Barthes u studiji Sustav mode (Système de la mode, 1967) formulirao semiotičku analizu mode, dok je G. Lipovetsky u Carstvu mode (The Empire of Fashion: Dressing Modern Democracy, 1994) interpretirao modernu demokraciju u svjetlu modnih trendova.
Moda (modni dizajn) u Hrvatskoj
Velike socijalne promjene i snažan polet industrijalizacije u XIX. st. u srednjoj Europi doveli su do razvoja i bogaćenja sve brojnijega građanskog sloja, što je utjecalo i na samosvijest i želju za dokazivanjem i u modnome smislu i u Hrvatskoj – u doba bidermajera modna odjeća postaje odraz društvenoga statusa pojedinca. Mnogi bečki i pariški listovi donosili su ilustrirane vijesti o modnim događajima, od 1844. i prilog Luna u Agramer politsche Zeitungu, gdje su zagrebački trgovci oglašavali proizvode »po najnovijoj modi«, odjeću uglavnom uvezenu iz Beča i Graza, a fina sukna iz Češke i Moravske. U doba hrvatskoga narodnog preporoda ilirci su težili izraziti nacionalnu samosvijest i tzv. ilirskim nacionalnim odijelom, inspiriranim hrvatskom narodnom nošnjom. Ponesene domoljubnim zanosom, žene su također prihvatile »ilirsku odjeću«, noseći surku ukrašenu gajtanima po uzoru na mušku. Zbog inovacija u proizvodnji svilarska i pamučna industrija u Monarhiji jača, no Hrvatska je određena samo za proizvodnju sirovina za čistu svilu (svilane u Osijeku, Varaždinu, Zagrebu te Križevcima).
Izvor modnih informacija s kraja XIX. st. su, uz kataloge robnih magazina, i specijalizirani inozemni časopisi poput Wiener Mode te prvi modni časopis na hrvatskom jeziku Parižka moda (od 1895), gdje se reklamirala roba iz zagrebačkih dućana Đure Crnadka, Eisenhutha i Stiasnija, Baumgartnerov dućan i njegova prva hrvatska tvornica tekstila te tvornica suncobrana i kišobrana J. Joba.
Slobodarska i liberalna klima razdoblja secesije početkom XX. st., kada jača borba za ravnopravnost žena, pravo glasa i zapošljavanje, utječe i na oblikovanje modnog ukusa. Nastaju prve naznake suvremenog odijevanja, a zahtjeve za pojednostavnjivanjem i praktičnosti, dva osnovna postulata novoga modnog izričaja, uzimat će u obzir i prvi poznati zagrebački modni krojači, koji su se većinom usavršavali u svjetskim prijestolnicama mode, Londonu, Parizu i Beču, poput Đure Matića (potkraj XIX. st. naukovao u pariškoj modnoj kući Charlesa Fredericka Wortha), osnivača Saveza hrvatskih obrtnika (1908), te Ivana Božičevića, Josipa Pesta (oblikovao oko 1911. prve ženske hlače, nalik na dimije) i dr.
Modnom svakodnevicom sredinom 1920-ih zavladao je još opušteniji ženski stil odijevanja (»mladenački i moderno«); slojevitost i voluminoznost sasvim su zamijenili jednostavne, izdužene linije. Crteži u magazinima nastajali su pod utjecajem pročišćenih oblika avangardnih likovnih stilova poput futurizma i kubizma, a zagrebački časopis Svijet (od 1926) obilovao je art déco ilustracijama, koje se poklapaju s njegovim vizijama modernističkog luksuza. No već 1930-ih, kao odgovor na globalnu gospodarsku krizu, moda postaje konzervativnija, sve su glasniji zahtjevi za uporabom etničkih motiva u modi, za doslovnim prenošenjem hrvatskih tradicionalnih narodnih motiva i oblika. Domaća moda predstavlja se na Zagrebačkom zboru 1924., na 1. modnoj reviji članova Saveza hrvatskih obrtnika. Uz zagrebačke trgovine Printemps i salon Maison Tea, koji promiču parišku modu, i trgovine uvozne robe Lebinec, Bačić i Vurdelja, otvaraju se domaći saloni koji kreiraju »po posljednjoj modi«, poput salona ženske odjeće Melle Zwieback i muške odjeće V. Vidrića, cipela Otta Brauna, šešira Dragice Šmid te Angeline i Dragice Pejak koji su svoje proizvode izložili na Međunarodnoj izložbi u Parizu 1937., kao i Mila Granitz, Marija Hadjina, Hanja Sekulić (dizajn haljina), Tržec i drug (kožna galanterija), Rozalija Vidrih i Pavao Kostenjak (cipele), dok je Banovinski čipkarski tečaj Lepoglava pod vodstvom Danice Brössler na izložbi osvojio zlatnu medalju.
U drugoj polovici XX. st. tvornice tekstila i obuće otvaraju se svuda u Hrvatskoj. U njima se dizajn okreće praktičnom i funkcionalnomu, a ostatci visoke mode njeguju se u rijetkim modnim salonima, poput onoga Žuži Jelinek. No, već 1960-ih, stasanjem prvoga poslijeratnog naraštaja, dolazi do velike promjene u stilu odijevanja; moda, nastala pod utjecajem novih svjetonazora, razvojem potrošačke i pop-kulture, izlazi na ulicu. Sazrijevaju novi fenomeni (revije visoke mode, sve veća popularnost ženskoga tiska, otvaranje modnih butika, moderne robne kuće) te generacija modnih autora poput Rikarda Gumzeja, Velimira Mateija, Katarine Balogh, te Vesne i Drage Muhić, koji su svojom prêt-à-porter odjećom u butiku »Nataša« utrli put modnoj kulturi 1970-ih, kada su se pojavili i drugi modni butici.
Postmodernistička klima 1980-ih dovodi do snažnog povezivanja mode s umjetnošću. Osvajajući galerije, kazališta i klupske prostore, modni dizajneri, koje predvode Ante Tonči Vladislavić, Branka Donassy, Davor Klarić, Nada Došen, Alan Hranitelj, Dženisa Pecotić, Vladimir Rudinsky i Veno Mach (okupljeni u Modagramu), Oleg Hržić, Sanja Jelovac-Mažuranić te Nada Kobali (kreatorica šešira), počinju njegovati eksperimentalni i inovativni pristup modnomu dizajnu. Svojim su uspjesima i na europskim modnim događanjima utrli put generacijama kreatora koji su većinom nastavili njegovati avangardne umjetničke zasade, pokušavajući ih prenijeti u nosivu odjeću.
Idući su naraštaji nastojali odgovoriti na novu društveno-ekonomsku situaciju te istodobno na svjetske trendove i izazove globalizacije, pogotovo na nestajanje tekstilne industrije, okupljajući se oko novoga fenomena, tjedna mode (Fashion.hr), te oko trajnih zajedničkih pokušaja predstavljanja hrvatske mode u prvoj koncept-trgovini Prostoru (isprva u Zagrebu, danas u Rovinju) te Croatian Design Superstoreu. Od početka XXI. st. promišljenim su se dizajnom nametnuli autori Silvio Vujičić, Marija Kulušić, Ana Maria Ricov, Ivana Omazić, Mauro Massarotto, Matija Čop, Andreja Bistričić i Maja Merlić (Dioralop) te Martina Vrdoljak Ranilović i Nataša Mihaljčišin (nekadašnji tandem I-GLE), od kojih su se poneki etablirali i na svjetskoj modnoj sceni.
Godine 1973. otvoren je smjer dizajna tekstila i odjeće na Višoj tekstilnoj školi, koja je zajedno s Institutom za tekstil i odjeću 1991. ušla u sastav Tekstilno-tehnološkoga fakulteta.
