Miše, Jerolim

ilustracija
MIŠE, Jerolim, Borovi u Supetru, 1928.
ilustracija1ilustracija2

Miše, Jerolim, hrvatski slikar i likovni kritičar (Split, 25. IX. 1890Split, 14. IX. 1970).

Rano razdoblje

Pohađao je Graditeljsku, zanatlijsku i umjetničku školu u Splitu 1908–09., ALU u Zagrebu 1910–11. te umjetničke škole u Rimu 1912. i Firenci 1913.

Radio je kao nastavnik crtanja u gimnazijama u Krapini i Slavonskome Brodu 1917–23. te se usavršivao u Beču 1919., Münchenu, Dresdenu i Berlinu 1922. Istodobno je bio blizak društvu Medulić te djelovao u okviru Proljetnoga salona.

U ranome razdoblju svoje je shvaćanje umjetnosti formirao na idejama Friedricha Nietzschea, Henrija Bergsona i Ernsta Macha; razumijevajući kreativni proces kao stanje zanosa i opijenosti, od umjetničkoga djela zahtijevao je suglasje s duševnim procesima, a ne sličnost sa slikanim predmetom, što se u njegovu slikarstvu manifestiralo kao spoj secesije, simbolizma i ekspresionizma.

Likovno blizak Ferdinandu Hodleru, Gustavu Klimtu i Ivanu Meštroviću, slikao je simbolističke kompozicije secesijske morfologije naglašene linearne stilizacije i neprirodnih boja s prikazima likova u grčevitim i artificijelnim pozama (Strast, 1914), koje odaju nelagodu tijela kompatibilnu s tada aktualnim istraživanjima »histerije«; većina je tih djela izgubljena (Molitva, 1914). U portretima, srodan Egonu Schieleu, potencirao je psihološki dojam. Specifičnim kadriranjem, naglašenim potezom, nemimetičkim bojama, slikarskim zanemarivanjem pozadine i odjeće te pomnom razradbom lica i ruku kao glavnih nositelja psihološkog intenziteta postiže snažan ekspresionistički naboj (Muškarac s crvenom kapom i pregačom, 1914; Zaručnica, 1917; Portret Jerka Matošića, 1919., Galerija umjetnina, Split). Izostanak volumena, simetričnost i frontalnost lika, zureći pogled u promatrača i apstraktna voštano-žuta pozadina upućuju na formalnu bliskost sa slikarstvom ikona (Stari Splićanin, 1914; Portret Ive Tartaglije, 1919), koje su kao simbol slavenskoga zajedništva tada predstavljale jedno od identitetskih uporišta političke ideje jugoslavenstva. Slikao je prizore duhovne i kreativne zaokupljenosti (Violinist, 1922; Đak, 1923), autoportrete u kojima donosi vlastiti uznemireni psihogram kao odraz nesigurnosti i tjeskobe ratnog doba (Autoportret, 1914), a autor je i jednog od najranijih prizora homoerotske intimnosti u hrvatskoj umjetnosti (Akti/Prijateljice, 1924).

Promišljanja o umjetnosti tada artikulira u likovnim kritikama u časopisima Zvono, Naprednjak, Sloboda, istodobno piše i drame (neobjavljene), eseje (o nacionalnoj umjetnosti, društvenom djelovanju žena i dr.), pripovijetke u duhu realizma (Kirijaš, 1911), impresionističku intimnu prozu (Pomrčina, 1912) te protoekspresionističku poeziju u kojoj slobodnim stihom izražava vitalističko prožimanje pjesničkoga subjekta s prirodnim elementima i kozmičkim silama (Pjesme osame, 1918).

Bavio se i grafičkim dizajnom, radio je plakate (Hrvatski proljetni salon – Jerolim Miše, 1916; Izložba slika Joze Kljakovića, 1920) i ovitke knjiga (Antun Gustav Matoš: Feljtoni i eseji, 1917; Kosta Strajnić: Studije, 1918).

Okretanje realističkim polazištima

Od 1923. radi u Zagrebu kao nastavnik u obrtnoj školi i ženskoj gimnaziji (1936. je na usavršivanju u Parizu). Od 1938. do 1941. bio je profesor na likovnoj akademiji Beogradu, a 1943–60. na ALU u Zagrebu.

Tijekom prve polovice 1920-ih mijenja svoje razumijevanje umjetnosti, okreće se realističkim polazištima te mu u stvaralačkome procesu tada postaje najvažnijom vjernost slikanomu predmetu, što je utjecalo i na njegovo odvajanje od kruga oko Proljetnoga salona u Grupu nezavisnih umjetnika (1921–27), koje je bio duhovni pokretač. Potom, potaknut nezadovoljstvom neriješenim nacionalnim pitanjem u okviru Kraljevine Jugoslavije, tragajući za »našim izrazom«, umjetničkim idiomom koji bi izrazio hrvatske nacionalne specifičnosti, tijekom djelovanja u okviru Grupe trojice (1930–35) formirao je svoje viđenje pejzaža. Slikani u duhu magičnoga realizma i kolorizma te bliski Cézanneovim, Renoirovim i onima Petra Dobrovića, njegovi pejzaži i vedute donose mikrovizure srednje i južne Dalmacije, prizore malih, najčešće otočnih mjesta i topografskih cjelina sastavljenih od krša, suhozida i mediteranske vegetacije (Borovi u Supetru, 1928; Ulica u Splitskoj, 1928; Podne u Koločepu, 1931., Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb; Podne na otoku, 1934; Stari park, 1938). Idealiziranom slikom skromne i skladne, osunčane Dalmacije dočaravao je vlastitu ideju regionalnih posebnosti u skladu s antimodernističkim svjetonazorom.

U razdoblju neposredno nakon II. svjetskog rata, na tragu socrealističke estetike, pejzaž prikazuje kao mjesto ljudskoga rada, i dalje vezan za dalmatinski prostor (Splitsko brodogradilište, 1948; Kamenolom, 1949). Od 1950-ih likovnim se sažimanjem približava asocijativnoj lirskoj apstrakciji (Vrnički kamenolomi, 1955) i strukturiranomu pejzažu (Krovovi, 1955; Pučišća III, 1957), a 1960-ih odustaje od sinteznih i konstruktivnih nastojanja te se vraća realističkim splitskim motivima (Marjanski ciklus, 1959–68; Splitski ciklus, 1963–65).

Istodobno, djelovanje u okviru dvaju miljea – gradskoga intelektualnoga i pučkoga dalmatinskoga – odredilo je i prikazivačke postupke u žanru mrtvih priroda (Karfiol, 1932; Škarpina, 1934; Mrtva priroda s kistovima, 1961), u kojima kulturu predstavlja kao egzistencijalno središte građanskoga, a hranu pučkoga života.

Jednako tako likove pučana na portretima dočarava tipski, nerijetko ih svodeći na radnju koju obavljaju (Radnik, 1926; Siroče, 1929; Stara dvorkinja, 1931; Stara prelja, 1935; Ribar I, 1937; Pranje poda, 1938), a intelektualce i umjetnike prikazuje sa znatno višim stupnjem individualizacije i psihološke karakterizacije, dok poze koje zauzimaju i predmeti koji ih okružuju upućuju na intelektualne interese (Portret slikara Mirka Račkog, 1929; Portret Bele Krleže, 1931; Čitanje, 1944; Portret Mate Ujevića, 1961; Autoportret, 1968). Autor je i mape portretnih crteža Naši dragi suvremenici (Zagreb 1944).

Zastupajući elitnu poziciju »visoke« umjetnosti i ideju da je umjetnost autonomno polje izdvojeno od ostalih društvenih praksi, u likovnim kritikama koje je od 1920-ih objavljivao u Književnoj republici, Književniku, Hrvatskoj reviji, Viencu, Bulletinu JAZU-a i drugdje, umjetnička je djela vrednovao na osnovi apsolutizacije formalnoga aspekta. Kritike su mu okupljene u knjizi Jerolim Miše: dokumenti, vrijeme, kritike (2020).

Od 1961. redoviti član JAZU-a, 1968. dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo.

Citiranje:
Miše, Jerolim. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 27. 10. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=41217>.