miniranje

miniranje (prema minirati, od mina), razaranje, rušenje, raspadanje neke cjeline, npr. stijene, energijom koja se oslobađa brzom, nadzvučnom kemijskom reakcijom eksploziva u minskoj bušotini. Primjenjuje se najviše u rudarstvu i građevinarstvu, a u specijalna miniranja ubrajaju se podvodna i konturna miniranja, rušenje građevina, miniranje leda i snježnih lavina, miniranja u poljoprivredi i šumarstvu te miniranja radi konsolidacije slabo nosivog tla.

Količina oslobođene energije većine komercijalnih rudarskih eksploziva iznosi oko 4 MJ/kg, temperatura eksplozije 2000 do 5000 K, a tlak 1 do 20 GPa. Proces je kratkotrajan; npr. patrona eksploziva duljine 10 cm i promjera 28 mm potpuno detonira za 15 μs. U prvoj fazi detonacije eksploziva oslobođena se energija u obliku tlačnog udarnog vala širi brzinom 2000 do 5000 m/s u okolinu i uzrokuje tlačna i vlačna naprezanja, a zatim i plastične deformacije, koje su izražene novostvorenim sustavom pukotina. U drugoj se fazi stvorene pukotine proširuju i produžuju do najbliže slobodne površine te nastaje potpuni odlom stijene, rušenje građevine i sl.

Eksploziv se u bušotine stavlja u obliku izduženoga valjkastog punjenja. Osim eksploziva u obliku patrona senzibiliziranih nitro-spojevima, u novije se doba rabe eksplozivi u rasutom stanju, i to emulzijski ili na osnovi amonijeva nitrata i plinskih ulja (tip ANFO), koji se mogu aktivirati tek dodatkom završne, tzv. plinske komponente, pa se u tu svrhu rabe miješalice za pripravu eksploziva na mjestu uporabe s uređajima za izravno punjenje bušotina. Bušotine se aktiviraju (otpucavaju) jedna iza druge u točno određenu vremenskom slijedu, što se postiže sustavima za iniciranje (električnim, elektroničkim, s detonirajućom udarnom cjevčicom ili milisekundnim usporivačima s detonirajućim štapinom), programiranima za usporenja detonacije od 5 ms do 9000 ms.

Prema veličini bušotine razlikuju se miniranja s dubokim i miniranja s plitkim minskim bušotinama. Miniranje s dubokim minskim bušotinama najčešća je metoda miniranja u rudarstvu i građevinarstvu, pri dobivanju mineralnih sirovina na površinskim kopovima i kamenolomima te pri izradbi dubokih usjeka i zasjeka. Minske su bušotine promjera većeg od 60 mm i duljine veće od 6 m položene koso, vertikalno ili horizontalno, a buše se u redovima (etažno miniranje), čime se formiraju minska polja različitih veličina. Specifični utrošak eksploziva za etažno miniranje iznosi 0,25 do 0,50 kg/m³. Miniranje s plitkim minskim bušotinama primjenjuje se pri izradbi podzemnih prostorija, tunela, pri podzemnom dobivanju mineralnih sirovina, pri izradbi kanala i temelja, a izvodi se bušotinama duljine do 6 m i promjera manjeg od 60 mm. Kod miniranja podzemnih prostorija i tunela radno je čelo jedina slobodna površina, pa se izradbom zalomne šupljine u jednom ciklusu miniranja stvara druga slobodna površina, čime se znatno smanjuje uklještenje stijene, olakšava daljnje miniranje i postiže veći napredak u iskopu. Zalomne se šupljine izrađuju kosim ili paralelnim zalomima. Specifični utrošak eksploziva za zalom iznosi 7 do 13 kg/m³, a za ostale minske bušotine 0,4 do 1,0 kg/m³.

Uspješnost miniranja određuje se na osnovi mjerenja tijekom miniranja i nakon njega, uporabom superbrzih kamera, seizmografa, uređaja za mjerenje zračnog udarnoga vala i fotografiranjem fragmentacije miniranoga materijala. Računalnom obradbom podataka optimiraju se proračunate veličine za miniranje.

Štetno djelovanje miniranja očituje se u seizmičkom djelovanju, zračnom udarnom valu i razbacivanju minirane mase. Mjerenjem seizmičkoga djelovanja miniranja i zračnog udarnoga vala, uporabom optimalne količine eksplozivnoga punjenja i uporabom prikladnog inicijalnog sustava te prekrivanjem minskih polja može se potpuno ukloniti štetno djelovanje miniranja na okoliš.

U vojništvu, miniranjem se naziva postavljanje mina radi stvaranja prepreka prolasku neprijateljskoga ljudstva, vozila ili plovila te njihova uništavanja. Miniranje se na nekom području obično provodi prema unaprijed određenom redu, razmještaj mina bilježi se skicom i zapisnikom, a tako izrađena prepreka naziva se minskim poljem. Mine na kopnu postavljaju pripadnici inženjerijskih postrojbi (mineri) ručno ili posebnim strojem, a na vodi ih postavljaju podvodni diverzanti ili, češće, brodovi, podmornice ili zrakoplovi (→ minopolagač). Uklanjanje postavljenih mina, osobito u poslijeratnome mirnodopskom razdoblju, poseban je problem. (→ razminiranje)

Citiranje:
miniranje. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 25. 5. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=41039>.