Miholić, Stanko, hrvatski kemičar (Žalec, Slovenija, 11. IX. 1891 – Bodö, Norveška, 12. VIII. 1960). Studirao kemiju, matematiku i fiziku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1918. doktorirao. Nakon usavršavanja na Sveučilištu u Cambridgeu, postavljen je 1930. za upravitelja Državnoga kemijskoga laboratorija u Beogradu. Od 1936. do 1939. bio je docent na kemijskoj katedri Medicinskoga fakulteta u Beogradu, potom ravnatelj Instituta za gorivo, rude i metalurgiju u Zagrebu (1939–50), a zatim i Balneološko-klimatološkog instituta u Zagrebu (do umirovljenja 1957) te honorarni nastavnik kemije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu (1946–60). Bavio se analitičkim i geokemijskim studijama mineralnih i termalnih voda; prvi je u svijetu uvidio važnost određivanja tragova teških metala u mineralnim vodama, što je dovelo do hipoteze o kemijskom sastavu i starosti geoloških slojeva iz kojih one potječu. Bio je glavni urednik časopisa Arhiv za kemiju (1939–40. i 1946–53), preteče današnjega časopisa Croatica Chemica Acta.
