Marino [~ri:'~], Giambattista, talijanski pjesnik (Napulj, 18. X. 1569 – Napulj, 25. III. 1625). Proživio je buran, »barokni« život, koji je opisao u Pismima (Lettere, 1627–29). Nakon bijega iz napuljske tamnice, u kojoj je bio zatočen zbog nemorala i krivotvorenja, god. 1600. pobjegao je u Rim, gdje je djelovao u službi kardinala Aldobrandinija. Nekoliko godina poslije preselio se najprije u Ravennu, pa u Torino (u službi Karla Emanuela I. Savojskoga) i na kraju, nakon ponovnoga utamničenja, u Pariz, kao štićenik francuske kraljice Marije Medici. Kao svjetski slavan pjesnik vratio se 1623. u rodni grad, u kojem je ostao do smrti. Začetnik je smjera, po njemu nazvanog marinizam. Njegova lirika, bogata imaginacijom i senzualnošću, usmjerena je na teme prirode i ljubavi (Pjesme – Rime, 1602; Lira, 1608), te na mitološke teme (Gajde – La sampogna, 1620). Svjetsku slavu postigao je svojim najznačajnijim djelom, epom Adonis (L’Adone, 1623), u 20 pjevanja, na mitološku temu ljubavi Venere i mladoga lovca Adona. U epu je u mnogobrojnim digresijama uz klasične mitove opjevao i ondašnje doba, svoje visoke zaštitnike i prijatelje, pa i samoga sebe. Ostala su mu značajna djela religiozni spjev Pokolj nevine dječice (La strage degli innocenti, 1632) i polemika u stihu s pjesnikom G. Murtolom (La Murtoleide, 1608–09).
