Manet [manε'], Édouard, francuski slikar i grafičar (Pariz, 23. I. 1832 – Pariz, 30. IV. 1883). Izravni prethodnik impresionista, začetnik novoga likovnog naziranja koje znači prekretnicu u francuskome i europskom slikarstvu. Učitelj mu je bio Th. Couture (1850–56). Djela talijanskih, španjolskih, nizozemskih i francuskih majstora (Tiziana, D. Velázqueza, F. Goye, F. Halsa, E. Delacroixa, a os. G. Courbeta) proučavao je i upoznavao kopirajući ih u galerijama i muzejima. Već u početnoj fazi usmjerio se na tonsko oblikovanje; kolorit mu je suzdržan, a jaki su kontrasti tamnih i svijetlih ploha (Čovjek s bocom apsinta, 1859). Postupno mu paleta postaje sve bogatija nijansama sažetih tonaliteta. Godine 1863. nastala je njegova kompozicija Doručak na travi, koju je, kao skandaloznu i nemoralnu, pariški Salon odbio, a izložio ju je u Salonu odbijenih (Salon des refusés), kojega je bio suosnivač. Revolucionarno na toj slici bilo je to što je običan i nereprezentativan motiv ostvaren u pretencioznom formatu velike figuralne kompozicije, a u kolorističkom tretmanu odvojio se od konvencionalnog akademskog načina. Slika je postala vizualni manifest umjetničke slobode, zagovarala je slikarovu povlasticu da po želji spoji bilo koji dio samo radi estetskoga učinka. Na Salonu 1865. bila je izložena njegova Olimpija (veliki ležeći ženski akt naslikan pod utjecajem venecijanskih renesansnih slikara Giorgionea i Tiziana te F. Goye), koja je izazivala žučne napade konzervativaca. Upravo tim djelom otvorio je nove mogućnosti slikarske interpretacije stvarnosti izrazito kolorističkim sredstvima. Oko 1870-ih slikao je izravno u prirodi krajolike, predjele uz rijeke i vedute (U čamcu; Seine kraj Argenteuila; Kolodvor Saint-Lazare). Godine 1874. sudjelovao je na prvoj izložbi impresionista. Njegovo je slikarstvo usmjereno na lik čovjeka (portreti É. Zole, S. Mallarméa, Berthe Morisot, G. Clemenceaua, A. Prousta i mnogobrojni portreti njegova stalnoga modela Victorine Meurend) te na figuru (Flautist, 1866; Doručak u studiju, 1868; Nana, 1877; Bar u Folies-Bergères, 1881–82). Pretežito je slikao u ulju, ali je jednako majstorski radio pastele, crteže, bakropise i litografije, dijelom pod utjecajem japanskoga višebojnog drvoreza. Ilustrirao je djela S. Mallarméa (Faunovo poslijepodne) i E. A. Poea (Gavran). Njegovo djelo kao cjelina sažetak je najboljih slikarskih tradicija prošlosti, a u isti mah i nagovještaj novoga razdoblja u slikarstvu. Izvršio je golem utjecaj na svjetsku umjetnost, a njegovo je djelo od odsudnoga značenja i za razvoj hrvatskoga likovnog izraza (J. Račić, M. Kraljević, V. Becić).
