Lozica, Lujo, hrvatski kipar (Lumbarda, 22. XI. 1934 – Zagreb, 24. IV. 2019). Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1959 (Vanja Radauš) te bio suradnik Majstorske radionice Antuna Augustinčića (1960–63). Osnovao je 1965. udrugu Atelier »Lozica« s kojom je organizirao umjetničke aukcije, a od 1975. vodio Galeriju »Zagreb«. Od 1981. djelovao je u Bresci, a od 1984. u San Marinu gdje je do 1989. vodio kiparsku školu. U Lumbardu se vraća 2004. i na otočiću Vrniku otvara atelijer sa stalnim postavom svojih radova. Nadovezavši se na mediteransku kiparsku tradiciju, stalne uzore Franu Kršinića i brata Ivana Lozicu, stvorio je opus bez velikih stilskih mijena. Trajno nadahnut ženskom likom, vrlo je brzo pronašao izraz u čistim, reduciranim formama (Zatvorena luna i Majka i dijete u igri, 1975–77), kompaktnim volumenima, melodiozne obrisne linije i glatke površine (Akt, 2003., Akt, 2006), kojima ponekad suprotstavlja grubo obrađene rubne dijelove volumena (Proljetni vjetar i Otmica Evrope, 1981). Baštineći umijeće korčulanskih klesara, istaknuo se zanatskim majstorstvom i poznavanjem materijala, osobito korčulanskoga i vrničkoga kamena, u kojima je ostvario najveće kiparske domete. Autor je mnogobrojnih djela religijske tematike, većinom reljefa (u katedrali u Đakovu, 1966–67., crkvi Majke Božje Lurdske u Zagrebu, 1970., u crkvama u mjestima Pisogne i Sale Marasino kraj Brescie, 1980-ih, katedrali u Korčuli, 2004), skulptura u javnim prostorima (u Zagrebu Igre s vodom, 1975–77., od 1987. na Trgu sportova, Vesna, 1987., Autobusni kolodvor; u Bresci i San Marinu niz spomenika) i nadgrobnih spomenika (Grigoru Vitezu, 1967., Kosovac kraj Okučana, i Vladimiru Nazoru, 1969., Groblje Mirogoj). Bavio se i restauriranjem kamene skulpture 1965–70. u Dalmaciji (katedrale u Šibeniku i Splitu, palača Cipiko u Trogiru, samostan Male braće u Dubrovniku) i Slavoniji (katedrala u Đakovu, konkatedrala u Osijeku) te u Zagrebu (Klovićevi dvori, 1970-ih). Slikao je u akvarelu i ulju, među ostalim erotske i mitološke motive (Obezglavljeni Posejdon, 2010). Izlagao je samostalno (Zagreb, Padova, Venecija, Milano, Bergamo, San Marino, Dubrovnik, Korčula) i skupno na Porečkim annalima (1962., 1964–65), Salonu Bosio (Monte Carlo, 1963., nagrada), Međunarodnoj izložbi malih bronci (Padova, 1965), Zagrebačkome salonu (1965–66., 1977–78), Beogradskome trijenalu (1967) te na izložbama Hrvatsko kiparstvo od 1957. do 1975 (Zagreb, 1977), Akt danas (Zagreb, 1980), El Shatt – zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja 1944–1946 (Zagreb, 2007) i Skulptura u kamenu 1991. – 2011. (Zagreb, 2011).
