Lisičar, Vicko, hrvatski povjesničar (Stari Grad na Hvaru, 12. XII. 1879 – Dubrovnik, 23. III. 1938). Studirao bogosloviju u Zadru, zaredio se 1904. Bio župnik u Maranovićima na Mljetu i Blatu na Korčuli. Umirovljen 1913. zbog zdravstvenih poteškoća, a od 1915., za I. svjetskog rata, ponovno je obavljao dušobrižničku službu u austrougarskoj vojsci. Od 1919. službovao u župi Kliševo (kraj Dubrovnika), gdje se posvetio istraživačkomu radu pa je napisao veći broj povijesnih rasprava. Potom je 1929. prešao u službu na Lopud, te o njegovoj prošlosti objavio knjigu Lopud: historički i savremeni prikaz (1931). U većem dijelu svojega historiografskog rada bavio se poviješću Elafitskih otoka, te različitim temama vezanima uz povijest i umjetnost Dubrovnika i okolice. U posljednjim godinama života bio upravitelj župe sv. Andrije na Pilama te urednik dubrovačkoga lista Narodna svijest. U rukopisu je sačuvana njegova nedovršena povijest otoka Šipana. Ostala djela: Koločep nekoć i sada (1932), Osvijetljenje jedne činjenice: odgovor gosp. Dr. Jorju Tadiću (1933), Obrana Korčule od Turaka 1571. (1934), Tri dubrovačka otočića: (Daksa, Sveti Andrija i Ruda) (1935).
