lingvistička antropologija

lingvistička antropologija, grana antropologije koja proučava jezik kao bitno obilježje čovjekove naravi i njegove uklopljenosti u životnu cjelinu, s težištem na funkciji jezika u okviru univerzalnih i kulturno specifičnih značajki ljudskoga ponašanja. Moć govora, kao samo ljudska sposobnost, određena psihofizičkim ustrojstvom čovjeka te funkcioniranjem ljudskoga mozga i govornih organa, bitan je dio definicije Homo sapiensa kao biološke vrste. Jezik, nezaobilazan dio kulture, određuje čovjeka kao pripadnika kulturnih i društvenih skupina. Još posebnije jezične odlike javljaju se kao atributi ličnosti, sudjelujući u oblikovanju identiteta svakoga pojedinca. Utemeljena na činjenici da u svima trima glavnim oblicima čovjekova postojanja (općem biološkom, te u posebnima – sociokulturnom i psihološkom) upravo jezik ima jednu od najvažnijih uloga u utvrđivanju čovjekova identiteta, lingvistička antropologija nastoji interdisciplinarnim pristupom uspostaviti kontinuitet među tim kategorijama, koje se izdvojeno proučavaju u okviru drugih znanosti (deskriptivne i povijesne lingvistike, psiholingvistike i sociolingvistike te etnografije komunikacije). Kao samostalna antropološka disciplina počela se razvijati u intenzivnim istraživanjima indijanskih kultura i njihovih jezika bez pisma u prvoj polovici XX. st., koja su proveli američki antropolozi F. Boas i E. Sapir. Glavna područja istraživanja obuhvaćaju međuodnos jezika, kulture i društva te biološke temelje jezika kroz podrijetlo, evoluciju i proces usvajanja jezika. Antropologija lingvistička u određenoj se mjeri preklapa s etnolingvistikom i sociolingvistikom.

Citiranje:
lingvistička antropologija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 7. 12. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=36651>.