Aretino [~ti:'~], Pietro, talijanski pisac (Arezzo, 20. IV. 1492 – Venecija, 21. X. 1556). Poligraf i pustolov pera, živio je u Rimu i u Veneciji, gdje se proslavio kao panegiričar, pamfletist i zajedljiv kritičar vlasti, koji se vješto služio dvorskom etiketom kako bi moćnike primorao da vode računa o javnome mnijenju. Renesansni preteča modernoga novinstva kojega su plaćali pape, državnici i umjetnici, javnosti se nametnuo letcima i satirama. L. Ariosto ga je nazvao »bičem vladara«, a sam je izjavljivao kako se perom i listom papira ruga cijelome svemiru. Pisao je mnogo, ali mu gotovo sva djela imaju prigodan značaj i neposredan praktičan cilj. Izniman je po prkosu prema svim pravilima, pa i prema umjetničkim načelima sklada i reda što ih je propovijedao P. Bembo. Odatle i Aretinova samosvojnost i stanovita modernost koja svjedoči o krizi renesanse, a u sebi ujedinjuje gotovo sirovu grubost i antipedanterijsku neposrednost s predbaroknom složenošću izraza. Ostavio je 6 knjiga Pisama (Lettere, 1537–57), satirične pjesme, sablažnjive tekstove Razgovori (Dialoghi, 1538–45), koji iznose kodeks putene ljubavi u opreci prema tada dominantnoj platonskoj, komedije Dvorski posli (La Cortigiana, 1525), Dvorski upravitelj (Il Marescalco, 1533), Licemjer (L’Ipocrito, 1542), La Talanta (1542), Filozof (Il filosofo, 1546) i tragediju Orazia (1546).
