Leiris [lεʀi's], Michel, francuski etnolog, romanopisac i esejist (Pariz, 20. IV. 1901 – Saint-Hilaire, 30. IX. 1990). Studirao na Sorbonnei te na Školi za visoke znanstvene i religijske studije; sudjelovao u etnološkim istraživanjima u Africi 1931–33., što je opisao u dnevničkoj prozi Fantomska Afrika (L’Afrique fantôme, 1934); 1933–71. radio u pariškome Muzeju čovjeka. Isprva povezan s nadrealistima, o čemu svjedoče zbirka pjesama Simulakrum (Simulacre, 1925) i roman Aurora (1946., napisan 1928). Romanom Muževno doba (L’Âge d’homme, 1939) započeo je seriju fikcionaliziranih autobiografskih ostvarenja. Drugo izdanje toga djela (1946) popratio je esejom O književnosti kao borbi s bikovima (De la littérature considérée comme une tauromachie), u kojem zagovara potpuno osobno razotkrivanje pri pisanju. U takvu duhu nastao je ciklus Pravilo igre (La Règle du jeu), koji čine 4 romana: Brisanja (Biffures, 1948), Prtljaga (Fourbis, 1955), Niti (Fibrilles, 1966) i Slaba buka (Frêle bruit, 1976). Rekonstruirajući uglavnom tjeskobne situacije iz djetinjstva i mladosti te naglašavajući motive spolnih fantazija i opsjednutosti smrću, Leiris se oslanja i na psihoanalitičke postavke te ukazuje na uvjetovanost ljudskoga postojanja jezikom. Pisao je i etnološke i estetičke eseje, npr. Tajni jezik Dogona iz Sange (La Langue secrète des Dogons de Sanga, 1948), Francis Bacon ili istina koja kriči (Francis Bacon ou la Vérité criante, 1974), a 1992. objavljen je njegov Dnevnik 1922–1989 (Journal 1922–1989).