Koneski [ko'~], Blaže, makedonski književnik i jezikoslovac (Nebregovo kraj Prilepa, 19. XII. 1921 – Skoplje, 7. XII. 1993). Studirao filozofiju i slavensku filologiju u Beogradu i Sofiji. Bio je sveučilišni profesor u Skoplju, gdje je institucionalno organizirao svestrano proučavanje makedonskoga jezika, njegove povijesti i njegovih narječja te načela standardizacije. Pripadao je prvoj poratnoj skupini autora koji su autorski nastupili u razdoblju prevlasti realističkih koncepcija i preusmjerili makedonsku književnost početkom 1950-ih prema modernizmu i stilskom pluralizmu. Bitnu ulogu u promicanju modernističkoga pisanja imale su i njegove zbirke: pjesama Vezilja (Vezilka, 1955) i novela Vinograd (Lozje, 1955). Temeljna je odlika njegova pjesništva i proze intimistički lirizam autoreferencijalne naravi, tematski proširen modernističkom interpretacijom povijesnih i arhetipskih tema iz nacionalne baštine. Tematskim izborom i oblikovnom fakturom nagovijestio je pojavu važne skupine pjesnika koji su se okupili oko »eliotovskoga« manifesta Epsko na glasanje (1960) B. Đuzela i R. Pavlovskog. Kao kroničar i tumač osobnih psiholoških stanja, reinterpretirao je i demitologizirao arhetipske motive (pjesme Sterna, Oduzimanje snage /o Marku Kraljeviću/, Bolen Dojčin) i povijesne ličnosti (poema Susret sa Žinzifovom). U pjesničkom opusu prevladavaju teme osobne naravi (samoća, ljubav prema djetetu i ženi), oblikovane lirskom intonacijom te naglašenom refleksivnošću metaforičkoga i simboličkoga govora. Uz Vezilju, izdvajaju se zbirke Zapisi (1976), Stare i nove pjesme (Stari i novi pesni, 1979), Česme (Češmite, 1984), Poslanje (Poslanie, 1987), Crkva (1988), Seizmograf (1989) i Crni ovan (Crn oven, 1993). Kao najznačajniji makedonski jezikoslovac XX. stoljeća, autor je prve stručne i suvremene Gramatike makedonskoga književnog jezika (Gramatika na makedonskiot literaturen jazik, I–II, 1952–54) i urednik Rječnika makedonskog jezika (Rečnik na makedonskiot jazik, I–III, 1961–66). Napisao je monografije O makedonskom književnom jeziku (Za makedonskiot literaturen jazik, 1952) i Povijest makedonskoga jezika (Istorija na makedonskiot jazik, 1965), književnopovijesne i jezične rasprave Makedonsko XIX. stoljeće (Makedonskiot XIX. vek, 1986) te pjesnička i jezično-stilska tumačenja pod naslovom Poezija /Konstantin Miladinov/ (1989). Bio je prvi predsjednik Makedonske akademije znanosti i umjetnosti (MANU; od 1967) i član više inozemnih akademija.
