Kljaković, Joza, hrvatski slikar (Solin, 19. III. 1889 – Zagreb, 1. X. 1969). Studirao na Akademiji u Pragu 1908 (V. Bukovac), potom u Istituto delle belle arti u Rimu, te u Ženevi 1917 (F. Hodler); fresko-slikarstvo učio je u Parizu 1920 (Marcel Lenoir). Bio je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1921–43). U političkoj emigraciji (1943–68) pretežito u Rimu, gdje je oslikao i mozaicima ukrasio crkvu i Zavod sv. Jeronima (1956). Bio je majstor fresko-slikarstva. Izveo je ciklus od 14 fresaka u crkvi sv. Marka u Zagrebu (1923–40), oslikao župne crkve u Vranjicu (1927) i Dobroti (1930., s A. Mezdjićem), crkvu u Biskupiji kraj Knina te dvoranu Gradske vijećnice u Zagrebu. Radio je u ulju biblijske kompozicije (Oplakivanje, 1930/31; Uskrsnuće, 1933; Bičevanje, 1941), motive iz života ribara i težaka (Ribari, 1932; Jematva, 1941) i erotične arkadijske scene (Na kupanju, 1934; Ljeto, 1935). Slikao je pod utjecajem secesije, F. Hodlera i Meštrovićeva nacionalnoga romantizma, odnosno neoklasicizma. Proučavao je djela renesansne umjetnosti koja su ga usmjerila prema dekorativnomu slikarstvu monumentalnih težnji. Monumentalnost postizao stilizacijom, posvećujući posebnu pozornost crtežu i kompoziciji; postupno zanemarivao boju i slikao gotovo monokromno. Crtao je karikature i plakate, ilustrirao knjige (I. Mažuranić, Smrt Smail-age Čengića; D. Šimunović, Alkar). U emigraciji je pisao uglavnom memoarsku prozu (U suvremenom kaosu, 1952). Svoju kuću i svoja djela darovao je gradu Zagrebu (1969).
