Katalonci

ilustracija
KATALONCI (krajem 1990-ih)

Katalonci, romanski narod nastanjen najvećim dijelom u Kataloniji. U katalonske se zemlje (paisos catalans) uz Kataloniju ubrajaju i Valencija, Baleari (te tri autonomne zajednice u Španjolskoj), Roussillon (Rosselló) u francuskom departmanu Pyrénéés-Orientales i Andora. U oblikovanju katalonskog etničkog identiteta važnu su ulogu imali povijesno sjećanje na srednjovjekovnu državnost (Kneževina Katalonija, poslije u okviru Aragonskoga Kraljevstva kojim je do 1410. vladala katalonska dinastija) te zasebni katalonski jezik, na kojem se razvila bogata književnost. Stanovništvo Valencije i Baleara razvilo je zasebne regionalne identitete pa se ne smatra uvijek dijelom katalonskoga korpusa, ali gotovo identičan suvremeni standardni jezik pridonosi konvergenciji.

Povijest

Povijest  → katalonija

Jezik

Katalonski je iberoromanski jezik kojim govori ukupno oko 9 milijuna ljudi u Kataloniji (Principat), pokrajini Valenciji, na Balearskom otočju, u francuskom Roussillonu, u Andori i u gradu Alghero na Sardiniji. Prema mišljenju nekih romanista, tvorio bi prijelaz (jezik most, španjolski lengua puente) između iberoromanskih i galoromanskih jezika. Rekonkistom između kraja VIII. i kraja XIII. st., iz krajeva s lijeve obale Ebra i istočnih Pireneja proširio se prema jugozapadu preko Valencije do Alicantea te na Baleare, a katalonsko-aragonskim osvajanjima od XIII. st. prenesen je na Siciliju (u službenoj uporabi do XV. st.) i južnu Italiju te na Sardiniju (u uporabi do XVII. st.). Prvi cjeloviti tekstovi potječu s kraja XII. ili početka XIII. st. (Homilies d’Organyà), a kao službeni i književni jezik razvio se u XIII. st. (pjesnički i prozni tekstovi Ramona Llulla), da bi u XIV. i XV. st. na njemu stvarao veći broj drugih značajnih pjesnika i pisaca, pa je u XV. st. bio stvoren jedinstven i stabilan književni jezik. Nakon unije Aragonskoga Kraljevstva i Kastiljskoga (1479) katalonski uzmiče pred stalnim kastiljskim pritiskom. U XIX. st. došlo je do obnove (Renaixença: preporod), najprije kulturne, književne i jezične i zatim političke, a od kraja XIX. i u XX. st. nastojalo se na tome da se ponovno stvori jedinstveni književni i standardni jezik na osnovici starokatalonskoga i barcelonskoga dijalekta (stanoviti jezični partikularizam djelomice ostaje u Valenciji i na Balearima). Službeni jezik katalonski je bio u Kataloniji 1931–36., za Francove diktature uporaba mu je bila znatno sužena, osobito 1939–60., ali je od 1979. u Kataloniji postao suslužben (kooficijelan) uz španjolski (svi su govornici katalonskoga dvojezični): katalonski danas ima stabilnu normu, a na njemu postoje svi stupnjevi školstva i njime se koriste sve vrste medija. Dijalekti mu se dijele na istočne (uža Katalonija, Andora, Roussillon, Baleari) i zapadne (Lérida, Valencia, Alicante). U rječniku su karakteristični tragovi iberskoga supstrata, izravni germanski utjecaj, manje arapskih posuđenica nego u španjolskome. U fonetici katalonski razlikuje zatvoreno /e, o/ i otvoreno /ε, ɔ/ (lat. kratki /ě, ǒ/ nisu se diftongirali kao u španjolskome), u nenaglašenom položaju fonem /o/ zatvara se u [u], a /a/ se realizira kao neutralni vokal [ə]; konsonantizam je blizak portugalskomu. U gramatici je karakteristično složeno prošlo vrijeme od prezenta glagola koji znači »ići« i infinitiva.

Književnost

Srednjovjekovna katalonska književnost bila je jedna od najzanimljivijih i najraznovrsnijih u tadašnjoj Europi. No ni tada, kao ni u kasnijim razdobljima, katalonski nije bio i jedini jezik na kojem su pisali katalonski književnici. Prvi prozni tekst na katalonskom jeziku, »Organyanske homilije« (»Homilies d’Organyà«), potječe s kraja XII. ili početka XIII. stoljeća. Prvi autor književne proze bio je R. Llull (? 1235 – ? 1316), koji je pisao i na latinskom. Djelima »Knjiga o poganinu i o tri mudraca« (»Llibre del gentil e dels tres savis«), »Knjiga o kontemplaciji« (»Llibre de contemplació«) i »Knjiga o viteštvu« (»Llibre del ordre de la cavalyeria«) uspostavio je normu književno-jezičnog izraza, a napisao je i prve romane na katalonskom: »Blanquerna i Felix ili o čudima ovoga svijeta« (»Blanquerna i Felix o Llibre del les meravelles del món«). Na temelju odgoja i obrazovanja dobivenog u velikaškom krugu u kojem je rođen te kršćanskog i islamskoga teološkog znanja, Llull je izvršio velik utjecaj na europsku srednjovjekovnu misao svojim tekstovima na latinskom. U Llullovo doba isticao se u prozi na katalonskom i Arnau de Vilanova (oko 1240–1311). Istodobno s njima djelovali su kroničari Jaume I. (aragonski kralj), Bernat Desclot, Ramon Muntaner i Pere el Cerimoniós, također kralj. Sv. Vincent Ferrer (1350–1419), najpoznatiji katalonski propovjednik, ostavio je zapise propovijedi. U tijeku XIV. st. postupno se razvijala pripovjedna proza, a s prijelaza u XV. st. potječe prvi viteški roman, »Povijest Jakoba Xalabina« (»Historia de Jacob Xalabin«). Vrhunac te tradicije predstavlja »Tirant lo Blanch« (1490) J. Martorella. Premda su srednjovjekovni katalonski pjesnici rabili i provansalski, najbolja je poezija iz toga doba na katalonskom: R. Llull pisao je stihove na katalonskom, a prvi veliki pjesnik isključivo katalonskog izraza bio je A. March (? 1397–1459), autor ljubavne poezije nadahnute tomizmom, provansalskim trubadurskim načinom te Danteom i Petrarcom. Davši prvenstvo nacionalnomu jeziku kao sredstvu izražavanja, ostvario je odmak od provansalske tradicije i stvorio vlastiti stil poznat po oporbi između platonske ljubavi i fizičke privlačnosti koji je poslije imao velik utjecaj na renesansnu liriku na kastiljskom jeziku. Najbolje mu je djelo »Duhovni spjev« (»Cant espiritual«). Marchu je prethodio petrarkist J. de Sant Jordi (oko 1385–1424). Posljednji veliki katalonski liričar, Joan Boscà Almugaver (Juan Boscán; 1483–1542) više nije pisao na katalonskom, nego na kastiljskom u koji je uveo talijanske forme i njima odlučujuće utjecao na kastiljsko renesansno pjesništvo.

Od XVI. do XIX. st. praktički nema visoke književnosti na katalonskom. God. 1833. Carles Bonaventura Aribau objavio je romantičnu odu »Domovina« (»La pàtria«), kojom počinje tzv. Renaixença, katalonski kulturni preporod kojim se želi katalonskoj kulturi vratiti sjaj i mjesto što ga je zauzimala u europskom srednjovjekovlju. U tom prvom razdoblju preporoda, uz Aribaua je odsudan bio i rad povjesničara, pjesnika i dramskog pisca J. Rubióa i Orsa (1818–99). Od tada pa do danas, izuzev razdoblje totalitarizma (osobito nakon rata 1936–39), Katalonci razvijaju bogatu književnu djelatnost pretežito na katalonskom, ali i na kastiljskom jeziku.

U razdoblju preporoda (1833–90) prevladavalo je pjesništvo. Obnovljeni su tzv. jocs florals (cvjetne igre), pjesnička nadmetanja po uzoru na provansalska, koja su trajala od 1859. do 1936. te opet od 1971. Vodeći je pjesnik bio J. Verdaguer (1845–1902), koji je u epskim spjevovima »Atlàntida« i »Canigó« uspostavio normu katalonskoga književno-jezičnog izraza. Ostali su značajni pjesnici toga razdoblja Manuel Milà i Fontanals (1818–84; ujedno i otac moderne španjolske filologije) i V. Balaguer (1824–1901). Druga po zastupljenosti bila je dramska produkcija (A. Bofarull i de Broca, 1821–92. i dr.), a pokrenuto je nekoliko književnih časopisa. Potkraj XIX. st. došlo je do reakcije mladih autora na pretežno konzervativno usmjerenu nacionalnu književnost. Nastao je pokret Noucentisme, pokret za novu književnost XX. st., pod vodstvom filozofa i književnika Eugenija d’Orsa (1882–1954). I on je težio tomu da se katalonska književnost dovede na onu razinu koju je imala u srednjem vijeku, i to uspostavom visokih standarda u filozofskom smislu i strogih estetskih kriterija. Nastali su različiti krugovi: simbolistički (S. Espriu i dr.), avangardni (C. Riba Bracons, Joaquim Folguera i dr.), nadrealistički (J. V. Foix i dr.) i mnoga snažna regionalna središta (primjerice, Balearski otoci). Neki od navedenih pisaca pisali su i na kastiljskom i na katalonskom, mnogi i u prozi u kojoj ima niz tendencija i utjecaja, od naturalizma do psihološke introspekcije. Tijekom XX. st., a osobito od 1960-ih do danas, katalonska kulturna sredina, poglavito glavni grad Barcelona, pretvorila se doista u ono u što su je željeli pretvoriti i prvaci preporoda i noucentisti: postala je jedno od značajnih središta sveukupne svjetske književnosti, kazališnoga života i (osobito) nakladništva i književne kritike i na katalonskom i na kastiljskom jeziku. Mnogi najbolji katalonski pisci pišu na oba jezika, ili se pak njihova djela prevode na kastiljski, pa tako doživljavaju mnogostruko širu recepciju i izvan Španjolske. Među njima se ističu S. Espriu (1913–85., najpoznatija zbirka pjesama »Bikovska koža«, 1960., mnogobrojni romani i drame), P. Gimferrer (r. 1945) i dr. Posebnu skupinu tvore svjetski poznati Katalonci koji pišu samo na kastiljskom jeziku (Juan Goytisolo, Luis Goytisolo, Carlos Barral, Jaime Gil de Bidema i dr.).

Citiranje:
Katalonci. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 22. 9. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=30823>.