kancelar (kasnolat. cancellarius, od lat. cancellus: rešetka, ograda), službenik, čiji položaj i ovlasti variraju ovisno o državi i razdoblju, a kreću se u rasponu od pisarskih, preko tajničkih, do pravnih, upravnih i političkih poslova. Naziv je sročen u rimskoj državi, u kojoj su cancellarii isprva bili pravni pomoćnici koji su stajali uz ogradu (cancellus) koja je sud odvajala od publike, a potom službenici pisarnice. Naslov kancelar iščeznuo je s propašću Zapadnoga Rimskog Carstva, no obnovljen je u srednjem vijeku, na dvoru Karla Velikog i u papinskim uredima. Od njih su ih preuzeli vladari, velikaši, crkveni velikodostojnici, države komunalnog odnosno republikanskoga tipa i autonomne zajednice, pa se na tim položajima kancelari spominju i u hrvatskim srednjovjekovnim ispravama. Zbog uskoga kruga školovanih, do XIII. st. kancelari su većinom bili klerici, a poslije se često zahtijevala elementarna pravna (notarska) izobrazba. Njihova je glavna dužnost bila sastavljanje, pisanje, izdavanje, ovjera i pohrana isprava, no u pojedinim zemljama preuzimali su i važne pravosudne i državničke dužnosti te stjecali znatan politički utjecaj. U Francuskoj je kancelar (chancelier) bio ujedno šef pravosudnog aparata; u Engleskoj je lord visoki kancelar (Lord High Chancellor of Britain) do danas ostao jedan od najviših državnih službenika, s funkcijom predsjednika gornjega doma, člana vlade s ovlastima poput ministra pravosuđa, predsjednika vrhovnoga suda (High Court of Justice), predsjedavajućega sjednica Žalbenoga suda (Court of Appeal) i dr. U Njemačkoj od 1871. a u Austriji od 1918. predsjednik vlade nosi naslov kancelar (Kanzler). Naziv kancelar katkad se koristi i za niže službenike u državnim uredima i drugim ustanovama.
