kairos (grč. ϰαıρός: prava mjera; pogodan čas). 1. U starih Grka, pravi čas ili prava prigoda koja je za pojedinca sudbonosna i koju čovjek mora znati iskoristiti, personificirana u liku Kairosa, koji je redovito prikazivan kao gol mladić na kugli, s krilima na leđima ili nogama te s nožem i vagom u rukama. (»A zašto ti kosa pada niz čelo? Da me može uhvatiti, tko mi dođe u susret. Zašto si na zatiljku bez kose? Kada krilatim nogama jednom poletim, nitko me neće uhvatiti straga, ma koliko to želio«. – Posidipov epigram o Lizipovu kipu Kairosa.) Među sačuvanim antičkim spomenicima s Kairosovim likom, kojih ima malo, ističe se reljef iz Trogira, rađen, vjerojatno u I. st., prema Lizipovu izvorniku.
2. U filozofiji prvotno označava uvjerenje da sveukupno događanje podliježe sudbonosnoj određenosti koja pogoduje ljudskomu spoznavanju i djelovanju. U njemu se stapaju prošlost, sadašnjost i budućnost, tako da čovjekov bitak u tom iskustvu prekoračuje (transcendira) granice zbiljske vremenosti i u tom jedinstvu vremenske svijesti, koje se može označiti i kao »trenutak«, spoznaje ono apsolutno. S njima ono vječno probija u vremensko, beskonačno u konačno, tako da se ukida puka razlika mjernoga vremena (χρόνος).
