József [jọ:'žεf], Attila, madžarski pjesnik (Budimpešta, 11. IV. 1905 – Balatonszárzó, 3. XII. 1937). Od najranijega djetinjstva živio vrlo tegobno radeći najteže fizičke poslove. Unatoč neredovitu školovanju stekao je zavidnu naobrazbu. Studirao je najprije u Szegedinu, ondje objavio prvu zbirku pjesama Prosjak ljepote (Szépség koldusa, 1922), još pod utjecajem pjesnika okupljenih oko časopisa Nyugat, potom se u Beču družio s lijevo orijentiranim madžarskim piscima, a u Parizu upoznao nadrealističko pjesništvo. Misaono produbljene buntovne pjesme u duhu S. Petőfija i E. Adyja objavio je u zbirci Ne vičem ja (Nem én kiáltok, 1925), u kojoj prevladava ekspresionistička i nadrealistička poetika, potom je objavio intimističku zbirku Nemam oca ni majke (Nincsen apám, se anyám, 1929) te zbirku revolucionarno poticajnih pjesama Sruši kapital, ne jadikuj (Döntsd a tőkét, ne siránkozz, 1930). Vrhunac su njegova pjesništva zbirke Noć u predgrađu (Külvárosi éj, 1932) i Medvjeđi ples (Medvetánc, 1934). Nakon političkoga i osobnoga razočaranja objavio zbirku Jako boli (Nagyon fáj, 1936) i ciklus soneta Moja domovina (Hazám, 1937). Jedan od najvećih madžarskih pjesnika XX. stoljeća, József je život okončao samoubojstvom. Prevođen je na mnoge jezike.