Ježić, Slavko, hrvatski književnik, književni povjesničar i prevoditelj (Dubrava kraj Čazme, 17. II. 1895 – Stubičke Toplice, 5. V. 1969). Studij romanistike i slavistike završio u Beču, gdje je 1916. i doktorirao tezom o F. K. Frankapanu. Bio je gimnazijski profesor, ravnatelj Minerve i urednik njezinih izdanja, intendant zagrebačkoga HNK-a, nadstojnik Odsjeka za književnost i umjetnost Ministarstva narodne prosvjete, profesor hrvatske književnosti na Visokoj pedagoškoj školi i francuske književnosti na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Autor je prve cjelovite povijesti hrvatske književnosti (Hrvatska književnost od početka do danas: 1100–1941., 1944). Priredio je sabrana djela A. Šenoe, V. Novaka, djela S. S. Kranjčevića, V. Jagića, S. Vraza, M. Bogovića i A. Nemčića, I. Mažuranića, M. Mažuranića, D. Demetra i dr., koja su prva moderna kritička izdanja hrvatskih novijih pisaca. Osobito se bavio djelom F. K. Frankapana (Život i rad Frana Krste Frankopana, 1921., uredio Djela Frana Krste Frankopana, 1936), ilirizmom (Ilirska antologija, 1934; Hrvatski preporod u prvoj polovini XIX. stoljeća: poviestni pregled i dokumenti, 1944) i francuskom književnosti. Sastavio je više antologija (Francuska lirika, 1941; Hrvatski putopisci XIX. i XX. stoljeća, 1955; Antologija svjetske lirike, s G. Krklecom, 1956. i dr.). Pisao je i o kazalištu (Problemi Hrvatskog narodnog kazališta, 1940). Objavio je roman Brak male Ra: roman iz običnog života u veliko doba, pjesničku zbirku Somnia vitae (1933), sutonskog ugođaja i dotjerane forme, te novelističku zbirku o uspomenama na ratno djetinjstvo Životi u sjeni (1943). Prevodio je s više jezika, osobito s francuskoga (djela E. Rostanda, F. Villona, Molièrea, H. de Balzaca, G. de Maupassanta, R. Rollanda i dr.), a prevodio i s hrvatskoga na njemački i francuski.
