TRAŽI DALJE:
STRUKE:

jezik

ilustracija
JEZIK u čovjeka, osjet okusa i senzibilna inervacija jezika: 1. lutajući živac, 2. glosofaringalni živac, 3. jezični živac (lijevo); raspored pojedinih vrsta žlijezda: 4. gusta sluz, 5. rijetka sluz, 6. miješana sluz (desno)

jezik (lat. lingua).

1. Organ većine kralježnjaka nastao kao neparno zadebljanje dna usne šupljine; različite je građe, a služi za prevrtanje hrane, pomaže pri gutanju, određivanju opipa i glavni je organ okusa; čovjeku služi za oblikovanje glasova u riječima jezika.

Kod nižih životinja jezik se pojavljuje u kružnousta (Cyclostomata) kao jednostavno zadebljanje na neparnoj jezičnoj hrskavici. U riba je obično bez muskulature, tvrd, nepokretljiv i bez ikakvih žlijezda. Mnogo je razvijeniji u kopnenih kralježnjaka, u kojih je pokretljiv, a služi za prihvaćanje i usitnjavanje hrane, za uzimanje vode, gutanje, pomaže pri zatvaranju dišnih putova, a na njemu su razvijene žlijezde i organi osjetila okusa (papillae). U vodozemaca je jezik složenije građe nego u riba i ima razvijenu muskulaturu. U žaba je npr. pričvršćen o prednji kraj dna usne šupljine, a slobodni je kraj okrenut prema ždrijelu; životinja po potrebi (npr. kada lovi kukce) taj slobodni kraj (pun ljepljive sluzi) izbacuje na žrtvu. Od gmazova, jezik je slabo pokretan u kornjača i krokodila, a dobro je pokretan, prilično izdužen i na vrhu rascijepljen u guštera i zmija. Osobito je razvijen, pruživ i ljepljiv u kameleona, koji ga na žrtvu može naglo izbaciti i na 15 cm daljine. Jezik je u ptica uzak, tvrd i na površini rožnat. Iznimno je mesnat i pokretljiv u papiga, a u djetlića i kolibrića vrlo dug i pruživ. U sisavaca se razvio u pokretljiv mišićni organ bogat žlijezdama; pomaže pri uzimanju i gutanju hrane te sisanju i nosilac je organa okusa.

Jezik čovjeka građen je od vanjskih i unutarnjih mišića; vanjski ulaze u jezik s okolnih kostiju i mijenjaju mu položaj, a unutarnji počinju i završavaju u njemu i svojim stezanjem mijenjaju mu oblik. Kod zatvorenih usta i u mirovanju jezik je hrptom naslonjen na nepce, a rubovima na zube. Na jeziku se razlikuju vrh, trup i korijen, koji je od trupa odvojen završnom brazdom u obliku slova V. Ispred brazde se nalaze karakteristične jezične bradavice (papillae) s osjetnim pupoljcima, a osjetnih bradavica ima i po cijelome hrptu jezika, pa sluznica ima baršunast izgled. Njima se razlikuju četiri okusa: slatko, slano, kiselo i gorko (→ okus). Najčešće su bolesti jezika upale (→ glositis); bjelkasto »obložen jezik« imao je nekada veće dijagnostičko značenje (bolesti probavnog sustava i neke zaraze), a danas je mogući znak gljivične infekcije (→ kandidoza); od zloćudnih tumora javlja se karcinom.

2. U modernoj lingvistici, termin kojim se nedovoljno razlučno na hrvatski prevodi franc. langage, kojemu bi adekvatniji prijevod bio »ljudski jezik općenito«, »/ljudska/ jezična djelatnost« (koja u svakoj jezičnoj zajednici ima dvije sastavnice: jezik kao sustav, franc. langue, i govor kao njegovu realizaciju, franc. parole), »ukupnost prirodnih ljudskih jezika i njihovih manifestacija«, a radi razlučnosti u hrvatskome se nerijetko bilježi i velikim slovima: JEZIK. U tom smislu jezik se shvaća kao sposobnost svojstvena ljudima da se, u svakoj jezičnoj zajednici, sporazumijevaju (komuniciraju) s pomoću sustava glasovnih znakova kakvi su konkretni prirodni ljudski jezici, a pritom se pokreće složena tjelesna djelatnost, uz nužnu pretpostavku da jezični znakovi imaju (i) simbolička svojstva te da postoje genetički specijalizirani moždani centri koji tom djelatnošću upravljaju. O svim pojedinostima takve definicije jezika u jezikoslovlju nema potpuna slaganja. – Jezik (jezična djelatnost) jedna je od ljudskih institucija; poput obitelji, braka, morala, zakona itd. on je univerzalan, ali od jedne do druge zajednice pokazuje veće ili manje razlike, a u tijeku vremena se mijenja. U temelju tako shvaćenoga jezika u biti je komunikacijska težnja ili nakana (ne uvijek svjesna), koja se može dokazati s pomoću različitih kriterija ponašanja, iako korisnici svakoga prirodnoga jezika – osim što svojim govorom primarno komuniciraju – sekundarno istodobno obavješćuju, bez namjere da se to očituje, o svojoj dobi, spolu, zdravstvenom stanju, društvenoj pripadnosti i zemljopisnom podrijetlu, svojem trenutačnom raspoloženju itd. Osim komunikacijske funkcije jezik ima i druge, sekundarne funkcije (→ funkcija; funkcionalizam). Korisnici prirodnih jezika u načelu su istodobno i govornici i slušatelji, tj. naizmjence mogu obnašati ulogu i govornika i slušatelja. Prirodnim je jezicima također svojstveno da se na njima može govoriti o predmetima i pojavama udaljenima u vremenu i prostoru, da se na njima mogu sastaviti izričaji koji su hotimice lažni, da se na njima može govoriti o njima samima (metajezik), da svaki pojedinac može naučiti više od jednoga prirodnoga jezika. – Prirodni jezici sustavi su glasovnih znakova koji su arbitrarni u tom smislu što, u jezičnom znaku, veza između glasovnog oblika (glasovne slike, označitelja) i značenjskoga sadržaja (pojma ili označenoga) nije unaprijed zadana ni predvidljiva, odnosno ta je veza konvencionalna; zbog toga približno istovjetni glasovni slijedovi u različitim jezicima imaju različita značenja. To što je značenje (označeno) neovisno o glasovnom izrazu (označitelju) čini jezični sustav stabilnim, »štiti« ga od prenaglih i prevelikih promjena. – Također, u prirodnim su jezicima poruke linearne, a linearnost proizlazi iz glasovnosti i sekundarno se očituje i u grafijskom obliku poruka. Otuda što se poruke i jezični znakovi ostvaruju u vremenskom slijedu, što su linearni, proizlazi da dvije jedinice istoga tipa ne mogu dolaziti na istome mjestu u govornom lancu (među njima se mora obaviti izbor; no ako se ne mogu ostvariti istodobno, to ne znači da ne mogu dolaziti uzastopno) te da njihovo mjesto u izričaju može obavljati neku funkciju (usp. u hrvatskome dâr i râd, u španjolskome alma: duša i lama: oštrica) i da se u poruci mogu ponavljati (mama). Linearnost poruke znači da govornik, na svakoj njezinoj točki, iz većeg broja mogućnosti koje mu na raspolaganje stavlja sustav, bira samo jednu jedinicu; kao u sustavu arapskih brojki, same jedinice, njihov redoslijed, njihovo mjesto u redoslijedu i njihov broj (količina ponovljenih pojavljivanja) imaju funkciju. – Daljnja je značajka ljudskoga jezika to što prirodni jezici funkcioniraju s pomoću razlučnih ili diskretnih jedinica i znakova, a to znači da oni vrijede samo po svojoj prisutnosti ili odsutnosti u poruci (u hrvatskome se bira između fonema /b/ i /p/, a nema jedinice koja bi bila malo više /p/ ili malo manje /b/; imenica zec ne može upućivati na nešto što bi bilo malo više ili malo manje »zec«). – No čini se da je, u odnosu na druge komunikacijske sustave, najznačajniji diskriminatorni kriterij ljudskoga jezika dvostruka artikulacija jezika (ili dvostruka artikuliranost): u svim prirodnim jezicima svaka se poruka, na značenjskoj razini, sastoji od minimalnih jezičnih znakova, morfema (tj. dâ se na njih razložiti ili analizirati: boli me glava razlaže se na /bol-/ + /-i/ + /m-/ + /-e/ + /glav-/ + /-a/, za razliku od /bole me noge, boli me grlo, boli te glava/ itd.). To je prva artikulacija. Morfemi (ili monemi) danoga jezika tvore u načelu »otvoreni popis«. Ipak, treba razlikovati leksičke morfeme, koji tvore »otvoreni popis« u punom smislu te riječi, što znači da se njihov broj u jeziku, ovisno o komunikacijskim potrebama, može povećavati ili smanjivati, i gramatičke morfeme (odn. morfeme u užem smislu riječi), koji pripadaju »zatvorenomu popisu«, tj. njih u jeziku ima određen i ograničen broj koji se teško može mijenjati. Na razlikovnoj ili distinktivnoj razini, na razini druge artikulacije, svaki označitelj ili glasovna slika sastoji se od minimalnih neznačenjskih uzastopnih razlikovnih glasovnih jedinica, ili fonema (dâ se razložiti ili analizirati na foneme): /b/oli za razliku od /v/oli, /m/oli; b/o/li za razliku od b/a/li; bo/l/i za razliku od bo/d/i itd. Fonemi tvore »zatvoren popis«, a to znači da je njihov broj u danome jeziku ograničen i strogo određen i teško se može mijenjati. Tonovi, naglasci i intonacija, nužni fizikalni nusproizvodi govorenja, ne koriste se nužno u razlikovne svrhe, a ako se koriste, onda mogu imati razlikovnu ulogu samo u kombinaciji s jedinicama druge artikulacije. – Upravo univerzalni kriterij dvostruke artikulacije, dakako uz arbitrarnost i linearnost, objašnjava neizmjerno bogatstvo mogućih jezičnih poruka kao i ekonomičnost prirodnih jezika: s pomoću ograničenog i u svakom jeziku strogo određenoga broja jedinica druge artikulacije, fonema (između najmanje nešto više od deset i najviše, rijetko, nešto više od sedamdeset), u svakom se jeziku mogu proizvesti tisuće glasovnih označitelja (za morfeme). S pomoću samo nekoliko tisuća morfema (kombinacije kojih mogu dati desetke tisuća riječi, a u jezicima s dugom kulturnom tradicijom kao engleski, njemački i sl. i mnogo desetaka tisuća) može se, izborom i kombinacijom jedinica, izraziti neograničen broj poruka, odn. ukupno ljudsko iskustvo. No valja upozoriti da u prirodnim jezicima postoje mnogobrojna ograničenja u kombiniranju i fonema i morfema, mnoge pak teoretski moguće kombinacije nisu iskorištene; s druge pak strane, zbog različitih smetnji u odvijanju komunikacije (»buka u kanalu«), u porukama se redovito kazuje više nego što bi bilo potrebno da one budu potpune (npr. slaganje ondje gdje ga ima i dr.): to je zalihost ili redundancija. Prirodni jezici otvaraju niz pitanja koja su predmetom različitih istraživanja: odnos između govornoga subjekta (govornika/slušatelja) i samoga jezika (područje psiholingvistike), odnos između jezika i društva (područje sociolingvistike), odnos između simboličke funkcije i jezičnoga sustava, odnosi između jezičnoga sustava kao cjeline i dijelova od kojih se on sastoji, odnos između jezika kao općeljudske sposobnosti i pojedinačnih konkretnih jezika, odnos između jezika kao sustava znakova u određenoj zajednici i različitih njegovih govornih realizacija itd., a sve je to predmetom jezikoslovlja (lingvistike).

3. U najopćenitijem smislu riječi, jezik je sustav glasovnih znakova, specifičan za svaku jezičnu zajednicu (»narod«, ili sličnu skupinu) i povijesno uvjetovan, koji služi ponajprije za sporazumijevanje (komunikaciju; razmjenu obavijesti, misli, osjećaja i sl.), ali i samo za izražavanje. U modernoj lingvistici (F. de Saussure, Praška škola, funkcionalizam A. Martineta, pa i američki strukturalizam), jezik (franc. langue) smatra se sustavom odnosa (tj. sustavom znakova kojima vrijednost proizlazi iz odnosa), ili još točnije skupom /pod/sustava koji su jedni povezani s drugima, a kojih elementi dobivaju vrijednost samo zahvaljujući odnosima ekvivalencije (istovrijednosti, istoznačnosti), diferencijacije i opozicije (opreke) prema drugim elementima s kojima ih oni povezuju. – Unatoč osnovnoj podudarnosti, definicija jezika razlikuje se od škole do škole i od lingvista do lingvista i terminologijom i pojmovljem. Za generativnu gramatiku N. A. Chomskoga jezik se može poistovjetiti s trima ili četirima samostalnim modulima, koji su u međusobnoj interakciji u jezičnoj djelatnosti: 1. niz apstraktnih pravila koja određuju sintaktičke strukture, 2. leksikon (rječnik) i 3. fonološka reprezentacija (neke varijante generativizma pridodaju i samostalnu semantičku reprezentaciju). U novijim verzijama generativne gramatike gramatička se pravila (načela) svih jezika svijeta smatraju univerzalnima, dijelom ljudskoga biološkog evolucijskog naslijeđa, dok se pojedini jezici razlikuju samo parametrima, ograničenjima na djelovanje univerzalnih načela, i različitim rječnicima. Prema funkcionalističkoj definiciji (A. Martinet), jezik je sredstvo za komunikaciju prema kojem se, različito u svakoj zajednici, ljudsko iskustvo analizira (raščlanjuje) na moneme (morfeme), jedinice koje imaju značenjski sadržaj i glasovni izraz; taj se pak glasovni izraz dalje raščlanjuje na razlikovne i uzastopne jedinice, na foneme, kojih je u svakom jeziku određen broj i kojima se narav i uzajamni odnosi također od jezika do jezika razlikuju. Osim te zajedničke osnovice, ne može se smatrati lingvističkim ništa što se od jezika do jezika ne može razlikovati. Iz toga proizlazi da su osnovne jedinice svakoga jezika, svaki na svojoj razini, fonemi i monemi (morfemi). Iz dvostruke artikuliranosti jezika dalje proistječe da se jezici ne mogu promatrati kao pretisak vanjskoga svijeta, da oni nisu nomenklature, popisi etiketa koje se vezuju uz već gotove stvari i pojmove, nego da svaki poseban jezik znači nužno posebnu, drugačiju analizu vanjske stvarnosti, odn. ljudskoga iskustva (i to na razinama svake od dviju artikulacija). – Jezične su jedinice nužno u dva tipa odnosa: u odnosu s jedinicama koje, ispred i iza njih, dolaze u govornome nizu, u poruci (sintagmatski odnosi), i u odnosu s jedinicama koje bi mogle doći na istoj točki poruke (izričaja) da je izbor bio drugačiji (paradigmatski odnosi, odnosi između jedinica koje pripadaju istomu komutacijskomu razredu). – U svakoj jezičnoj zajednici (kroatofonoj, anglofonoj, frankofonoj itd.) takav je sustav zajednički ukupnosti korisnika (govornika) danoga jezika. Taj »apstraktni sustav« ostvaruje se u mnogobrojnim komunikacijskim činovima (oblikovanju i interpretaciji poruka), koje pak moderna lingvistika od F. de Saussurea naovamo označuje kao govor (franc. parole). Jezik (langue) repertoar je ukupnih mogućnosti kojima se korisnici (govornici) služe kako za proizvodnju poruka (izričaja) tako i za njihovu interpretaciju. Jezik je dakle proizvod i svojstvo društva, a govor je individualna njegova sastavnica (ostvaraj). Jezik je kolektivni prešutni ugovor kojemu se moraju podvrgavati i pokoravati svi članovi dane jezične zajednice ako se žele sporazumijevati. Dakako, pri opisu jezika, koji se sam ne može izravno promatrati, polazi se od analize konkretnih izričaja kako bi se došlo do ukupnih mogućnosti sustava. – To što svaki član jezične zajednice mora poznavati i upotrebljavati jezični repertoar (jezik kao sustav) i smatrati ga u načelu istovjetnim s onime kojim se služe drugi pripadnici iste zajednice, ne znači da je taj repertoar potpuno jedinstven, ni da ga svi pojedinci podjednako dobro poznaju; pod pojmom jezika (kao sustava – langue) okupljaju se one uporabe koje preciziraju bitne značajke zajedničkoga repertoara. Unatoč integrirajućemu značaju svakoga jezika, unutar svakoga od njih podjednako su značajne i sinkronijske varijacije: razlikuju se jezične razine (familijarna, njegovana, tehnička, pučka itd.) svojstvene određenim društvenim podskupinama (obitelj, profesionalne skupine i sl.), čemu valja dodati i različite tipove argoa (šatrovačkoga) i žargona, zatim zemljopisne varijacije (narječja, dijalekti, mjesni govori) te, napokon, i razliku između pisanoga i govornoga jezika, od kojih svaki raspolaže nekim specifičnostima i vlastitim zakonitostima. Unatoč takvim varijacijama, individualnima i skupnima, unutar istoga jezika (langue) uvijek je moguć veći ili manji stupanj sporazumijevanja, ali su međe posebnih jezika određene nerijetko i izvanjskim čimbenicima povijesnoga, političkoga, vjerskoga, kulturnoga itd. reda. Naravno, svaka se takva varijacija može promatrati i kao neovisni sustav ili se, u danim okolnostima, u samostalni sustav razvojem pretvoriti. Kako god bilo, osim što je sustav koji funkcionira u danome vremenskom presjeku, na sinkronijskoj razini (time se bavi sinkronijska lingvistika), jezik se u svakom času mijenja, a između funkcioniranja i razvoja nema proturječja: jezik se mijenja upravo zato što funkcionira, zbog nestalne ravnoteže između komunikacijskih potreba i inercije kako pojedinca (govornika) tako i društva. Razvojem jezika u vremenskom presjeku bavi se dijakronijska lingvistika.

4. U informatici, programski jezik, tj. umjetni jezik kojim su pisani programi za rad na elektroničkom računalu, dok se sustav glasovnih znakova naziva prirodnim jezikom. (→ programski jezici)

Citiranje:
jezik. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 22. 10. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=29130>.