anonimno djelo, djelo kojemu autor nije poznat ili se ne može sa sigurnošću utvrditi. Posebnu skupinu čine djela književnog ili vjerskog sadržaja, nepoznata ili nesigurna autorstva, nastala u starom ili srednjem vijeku, i objavljivana tijekom vremena u velikom broju izdanja, inačica i prijevoda. Anonimnost je česta karakteristika srednjovjekovnih djela, a to se objašnjava materijalnim okolnostima u kojima su nastajale rukopisne i prve tiskane knjige kao i specifičnim stavom prema autorstvu. U srednjovjekovnim knjižnicama rukopisi različitih autora često su se uvezivali zajedno, pa se pri prepisivanju događalo da prepisivač prepiše cijeli svezak, a autorstvo pripiše samo jednom autoru, obično onomu čiji je rad bio prvi u svesku iz kojega se prepisivalo, ili se pak ime autora uopće nije označivalo. Anonimnost djela nastalih u srednjem vijeku često se pripisuje i kršćanskoj poniznosti, koja je priječila pojedincu da sebi pridaje značajnost. I u kasnijim razdobljima autori često objavljuju svoja djela anonimno ili pod pseudonimom. Razlog je tomu strah od crkvenih ili svjetovnih vlasti ili želja za nezamjeranjem. Uz vjerska, i književna i znanstvena djela često se objavljuju anonimno. U periodici XVII. i XVIII. st. teško je utvrditi autorstvo pojedinih priloga. Razlog je tomu jamačno u činjenici što su znanstveni radovi toga doba nastajali zajedničkim sudjelovanjem skupina znanstvenika okupljenih u znanstvenim akademijama ili društvima, pa se uz radove nisu navodila imena pojedinačnih autora. U razdoblju prosvjetiteljstva, u XVIII. st., strah od vlasti ostaje jednim od najjačih razloga za anonimno objavljivanje, ali i strah autora da će naškoditi svojoj karijeri također može biti uzrokom anonimnosti. Liječnici, matematičari i znanstvenici drugih struka objavljuju svoja književna djela anonimno, kako njihovi pacijenti ili kolege ne bi pomislili da se oni dovoljno ne posvećuju struci. I taština ili želja da se naškodi suparniku također je razlogom anonimnosti. Djela se objavljuju anonimno i u XX. st., često kako bi se autor zaštitio od neželjenih posljedica. Tipičan su primjer prijevodi sovjetskih autora (Solženjicin, Sinjavski i dr.) prvi put objavljeni anonimno ili pseudonimno izvan SSSR-a.
