Jan Panonac (Ianus Pannonius, Jan Panonije, Ivan Česmički), hrvatski humanist (nepoznato mjesto blizu ušća Drave, 29. VIII. 1434 – Medvedgrad kraj Zagreba, 27. III. ili 30. XI. 1472). Uz latinski pseudonim, po kojem je poglavito poznat, pouzdano se zna samo njegovo krsno ime Ivan (Johannes). Tradicionalni oblik obiteljskoga imena (Česmički) zacijelo nije točan; u novootkrivenim rukopisima iz Seville naziva se Joannes Pannonius Vitesius (Ivan Panonac Vitez). Ugledni talijanski suvremenici isticali su njegovo »slavensko« (dakle hrvatsko) podrijetlo, a tako ga je identificirao i stih na početku važnoga leipziškoga kodeksa iz XV. st.
Rano djetinjstvo Jana Panonca obavijeno je tamom. Kao trinaestogodišnjaka poslao ga je ujak Ivan Vitez od Sredne na školovanje u Ferraru, kod poznatoga pedagoga Guarina Veronesea (Guarina de’ Guarinija). Nakon Ferrare (1447–54) studij je nastavio u Padovi, gdje je 1458. postao doktor kanonskoga prava. Vrativši se u Ugarsku, bio je 1459. imenovan pečuškim biskupom. Na zahtjev kralja Matije Korvina prešao je na dvor u Budimu; 1463–64. pratio je kralja na vojnim pohodima; kao njegov izaslanik pozdravio je 1465. u Rimu novoga papu Pavla II. God. 1469. bio je imenovan slavonskim banom, zajedno s Ivanom Thuzom, ali su obojica ubrzo bila smijenjena. Uskoro se pridružio skupini velikaša koji su, nezadovoljni Korvinovom samovladom, ponudili prijestolje poljskom kraljeviću Kazimiru. Budući da se urota izjalovila, morao je bježati; sklonio se kod zagrebačkoga biskupa Osvalda Thuza na Medvedgradu, gdje je i umro.
Jan Panonac pisao je isključivo latinski, i to dulje pjesme u daktilskom heksametru, elegije, epigrame, govore, pisma; prevodio je s grčkoga, i u prozi i u stihu. Najdulje i najpoznatije heksametarske pjesme dva su panegirika, prvi upućen učitelju G. Guariniju, drugi Mlečaninu Jacopu Antoniju Marcellu, prijatelju i meceni. Većina od 35 elegija tematski je vezana uz događaje u obitelji ili prijateljskome krugu, a najdojmljivije su one koje obilježavaju dramatične epizode u pjesnikovu životu (tužbalica u povodu majčine smrti, elegije napisane na ratištu i u nastupu bolesti). Epigrami, kojih se očuvalo više od 400, književno su najvrjedniji dio njegove ostavštine. Pretežito su satirički i erotski, a neki i otvoreno opsceni; nastali su najvećim dijelom za boravka u Italiji. Kako sam tvrdi, u njima mu je žanrovski uzor bio rimski pjesnik Marcijal.
Kao ekskluzivni latinist koji se kretao u narodnosno šaroliku prostoru između Dunava i Jadrana, Jan Panonac je predmet interesa triju nacionalnih književnih historiografija, hrvatske, madžarske i talijanske. Iz perspektive hrvatskoga latinističkoga quattrocenta on je zacijelo najsnažnija pjesnička osoba, vrhunski poznavatelj jezične i književne tradicije koji je – za razliku od mnogih suvremenika – vlastiti talent uspio sačuvati od izazova filoloških bizarnosti i učenih lektirnih prisjećanja. To što za života ništa nije uspio objaviti tiskom dijelom je ograničilo, a dijelom odgodilo njegovu primjerenu recepciju, no danas se njegovi tekstovi zatječu u najutjecajnijim međunarodnim antologijama novolatinskog pjesništva.
