Istarska markgrofovija, povijesno-geopolitički pojam nastao u polovici XI. st. izdvajanjem Istre iz Karantanskoga vojvodstva. Radi slabljenja utjecaja koruških vojvoda, rimsko-njemački car Henrik III. (1039–56), dodijelio je Istru kao feud Udalrichu II. Weimarskomu (1040–70) te tim činom utemeljio Istarsku markgrofoviju. Tada je Istri priključeno i područje istočno od Raše do Rijeke, ali bez Trsta, koji je ostao pod upravom tršćanskih biskupa. Na položaju istarskoga markgrofa do kraja XII. st. smjenjivali su se njemački plemićki rodovi (Eppenstein, Spanheim i dr.) te akvilejski patrijarsi, no uglavnom su svi nosili i naslove kranjskih i istarskih markgrofova. Budući da carska vlast u Istri nije imala jak utjecaj, ojačali su feudalni gospodari, jer su i sami istarski markgrofovi upravu prepuštali svojim namjesnicima. Tako je narušeno upravno jedinstvo pa su nastale gospoštije (npr. grofovi Gorički, gospoda Devinska). Tada je došlo i do postupnog osamostaljivanja gradova (komunalno uređenje gradova na zapadnoj obali Istre), no istodobno je Venecija jačala svoj utjecaj. Tijekom XIII. st. zbog sukoba između gradova i akvilejskog patrijarha (tadašnjeg istarskog markgrofa) gradovi su se postupno predavali Veneciji (Poreč 1267., Umag 1269., Novigrad 1270., Sveti Lovreč 1271., Kopar 1279., Piran i Rovinj 1283., Pula 1331). Mirovnim ugovorom s Venecijom 1291. i 1307. akvilejski patrijarsi morali su se pomiriti s tim gubitkom. No već 1420. Venecija je proširila svoju vlast na Labin, Plomin i Milje, a 1421. osvojila i Buzet i Kaštel. Potom je Venecija zauzela i Akvileju, čime je mletački dužd postao istarski markgrof. Venecija u Istri nije promijenila postojeći upravni sustav koji je razlikovao gradove s višim stupnjem municipalne autonomije, naselja gradskog tipa s ograničenom autonomijom (kašteli i terre), sela (ville) s djelomice očuvanom seoskom samoupravom i feudalne posjede. Jedino je vojna uprava bila sjedinjena u osobi načelnika Kopra, kao zapovjednika gradskog posjedâ i posebno imenovanoga kapetana s vojnim ovlastima nad seoskim područjem u mletačkoj Istri, sa sijelom u Svetom Lovreču, Grožnjanu, Rašporu, te potom u Buzetu. Vlast nad tim područjima Venecija je zadržala do svoje propasti 1797. Oko posjeda grofova Goričkih nastala je tzv. Pazinska knežija (od 1374. u rukama Habsburgovaca).
