Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo, historiografska sintagma kojom se označava državna zajednica između Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Kraljevinom Ugarskom što je nastala prihvaćanjem ugarskog kralja Kolomana za hrvatsko-dalmatinskoga kralja (tradicionalan datum 1102. godine), a prestala je postojati raspadom Austro-Ugarske Monarhije 1918. U toj državnoj zajednici Hrvatska je uvijek sačuvala državno-političku posebnost i položaj zasebnoga kraljevstva unutar kraljevske titulature, iako se običaj posebnoga krunjenja ugarskoga za hrvatskog kralja nije održao (zasebnu krunidbu imala su samo prva dva kralja Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva – Koloman i njegov sin Stjepan). Kralja je u hrvatskim zemljama zamjenjivao dostojanstvenik s naslovom bana (jedan ili više njih). Međusobni odnosi između kraljevstava sastavnica redovito su preispitivani prilikom izumiranja pojedinih dinastija i izbora novih, posebice u razdoblju nakon stvaranja staleških institucija (od sredine XIV. st.) pa su u takvim prilikama hrvatski staleži na saborima često isticali hrvatsku posebnost i neovisnost u odnosu prema Ugarskoj (sabor Kraljevine Hrvatske u Cetinu 1527., Hrvatska pragmatička sankcija 1712). Prve veće napetosti između kraljevstava Hrvatske i Ugarske nastale su razvojem nacionalno-liberalnih ideologija u prvoj polovici XIX. st. (reformni pokret u Ugarskoj, hrvatski/ilirski narodni preporod u Hrvatskoj). Zbog zategnutih odnosa 1848. Hrvatski je sabor i formalno proglasio prekid svih državno-pravnih odnosa s Ugarskom, ali je zajednica obnovljena Hrvatsko-ugarskom nagodbom 1868. Tijekom XIX. i XX. st. Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo bilo je u historiografiji definirano kao personalna unija.
