struka(e):
ilustracija
HRVANJE

hrvanje, borilački šport u kojem natjecatelj nastoji protivnika srušiti ili baciti na tlo dopuštenim zahvatima, samo snagom mišića, bez udaranja. Borba se vodi na strunjači promjera 9 m, a pobjedu postiže hrvač koji u tijeku borbe uspješnim zahvatima skupi više bodova ili prije isteka regularnog vremena (2 × 3 min) prisili protivnika da objema lopaticama dodiruje tlo (tuš). Razlikuje se hrvanje grčko-rimskim (klasičnim) i slobodnim stilom. Natjecatelji su svrstani u 7 težinskih kategorija (do 55 kg, 60, 66, 74, 84, 96 i do 120 kg), a slobodnim se stilom natječu i žene. U grčko-rimskom stilu zahvati su ograničeni na tijelo iznad pojasa, bez obuhvatanja i stezanja nogama, a u slobodnom su stilu zahvati dopušteni na cijelome tijelu, pa i zahvati nogama. Nedopušteni su zahvati koji bi mogli uzrokovati bol ili ozljedu.

Hrvanje je bilo razvijeno već u primitivnih naroda. Stari su Egipćani poznavali gotovo sve hrvačke zahvate koji se i danas primjenjuju. Asirci i Babilonci vježbali su hrvanje u sastavu vojnog odgoja, a bilo je poznato i u staroj Kini i Indiji. U antičkoj Grčkoj postojale su hrvačke škole, hrvanje je kao dio pentatlona bilo na programu OI od 708. pr. Kr., a 648. pr. Kr. uveden je u OI i pankration, kombinacija hrvanja i boksa. U starom se Rimu njegovao slobodniji oblik hrvanja, najprije u odgoju mladih patricija, a poslije kao surova borba gladijatora. Hrvanje je bilo rašireno i u srednjem vijeku. U mnogim su se zemljama održali stari oblici pučkoga hrvanja, npr. u Japanu sumo, u Makedoniji, Bugarskoj i Turskoj pelivansko hrvanje, podrijetlom iz Perzije. Poseban je, grub način nenatjecateljskoga slobodnoga hrvanja catch-as-catch-can. Pariški su studenti priredili prvu javnu hrvačku športsku priredbu 1872. Grčko-rimski stil hrvanja bio je na programu prvih modernih OI 1896., slobodni stil 1904., a oba su stila stalno na programu od 1908.

U Hrvatskoj se hrvanje počelo razvijati potkraj XIX. st., u okviru zagrebačkoga Sokola, pošto se sokolski učitelj Dragutin Šulce upoznao s hrvanjem u Češkoj, a F. Bučar u Švedskoj. Godine 1905. u Zagrebu je Max Leidinger osnovao prvi teškoatletski klub Atlas, a zatim su se 1908. hrvanjem počeli baviti u HAŠK-u, 1911. osnovan je klub Croatia, 1920. Herkules, 1922. Sisak, a teškoatletske sekcije započele su s radom i u klubovima Makabi u Zagrebu (1923), Victoria u Sušaku (1925), Olymp u Osijeku (1925), Zrinski u Koprivnici (1928) i dr. Već 1912. održano je prvenstvo Hrvatske i Slavonije, 1922. prvenstvo Zagreba. Nakon II. svjetskog rata prvo prvenstvo Hrvatske održano je 1945., Teškoatletski savez Hrvatske osnovan je 1949., a od njega se Savez hrvačkih športova Hrvatske odvojio 1963. Među najuspješnijim klubovima bili su Lika iz Zagreba i Gavrilović iz Petrinje. Novoosnovani Hrvatski hrvački savez član je Međunarodne organizacije udruženog hrvanja od 1992. Najuspješniji hrvatski hrvači bili su M. Nenadić (3. na OI 1972., europski prvak 1969. i 1970), J. Čorak (2. na OI 1972., europski prvak 1969) i V. Lisjak (1. na OI 1984), Nenad Žugaj (3. na svjetskom prvenstvu 2010), Neven Žugaj (3. na europskom prvenstvu 2005. i 3. na svjetskom prvenstvu 2011) i Tonimir Sokol (3. na europskom prvenstvu 2010).

Citiranje:

hrvanje. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/hrvanje>.