historicizam (historizam) (njem. Historizismus, franc. historicisme; njem. Historismus, franc. historisme).
1. U teoriji književnosti, škola proizišla iz akademske institucionalizacije njemačke historiografije u drugoj polovici XIX. st. (L. von Ranke, Th. Droysen, F. Meinecke). Utemeljenje povijesti kao znanosti traži napuštanje spekulativnih konstrukcija filozofije povijesti u korist objektivne činjenične građe koja se nastoji »pustiti da sama govori«. Time se, u skladu s analognom romantičarskom kritikom prosvjetiteljskoga nametanja jedinstvenoga zakona povijesti, inzistira na priznavanju specifičnosti prošlih razdoblja. S gledišta historicizma, prošli događaji zahtijevaju pozornu rekonstrukciju jedinstvene namjere njihovih nositelja koja ih »oduhovljuje«. No pitanje je može li se prošlost potpuno razumjeti iz sadašnjosti, koja je i sama prožeta svojim jednako neponovljivim duhom. To bi bilo moguće samo ako sadašnjost svoje jedinstveno stanje duguje upravo prošlosti koja ju je porodila svojom događajnom strujom, jer bi tada spoznaja udaljenih epoha bio jedini put koji suvremena čovjeka vodi prema samospoznaji. Na tu samorefleksivnu osnovu, koja historiografiju dovodi u analogiju s autobiografijom, svoju je »duhovnu povijest« (Geistesgeschichte) početkom XX. st. postavio W. von Dilthey, u oporbi prema pozitivističkoj mehaničko-kauzalnoj koncepciji povijesti koja ne problematizira povjesničarsko stajalište. Umjesto, dakle, da podvrgne povijest zakonu, on je zakon podvrgnuo »autoreferencijskoj petlji« povijesti, koja u duhu Lebensphilosophie spaja prošlost sa sadašnjošću u kontinuitet cjelovitoga životnog tijeka. To je tijekom sljedećih nekoliko desetljeća učinilo povijest neupitnim utočištem mnogobrojnih društvenih i humanističkih znanosti.
2. U filozofiji, nauk po kojem su priroda, duh i društvo povijesne tvorbe; smjer koji u povijesnosti nalazi odlučno obilježje bitka i ljudskoga opstanka. Historicizam zahtijeva temeljno historiciziranje znanja i djelovanja tako da se historijsko mišljenje i njegovi rezultati uvedu u filozofiju i u pogled na svijet. Sa stajališta povijesne dimenzije, čovjekom i svijetom bavi se Augustinova filozofija; u njoj je sveukupna povijest shvaćena kao cjelina, a sve pojedinačno dobiva smisao tek po toj cjelini.
3. Pojava u europskoj arhitekturi, slikarstvu, skulpturi i primijenjenim umjetnostima XIX. st. izazvana romantičarskim oduševljenjem za prošlost; nastala je kao posljedica značajnih povijesnih, povijesno-umjetničkih i arheoloških istraživanja te intenzivnoga sakupljanja umjetničkih djela za muzeje. Revalorizacijom toga razdoblja 1960-ih mjesto naziva eklekticizam prihvaćen je naziv historicizam, s podjelom na romantični historicizam (oko 1830–60), strogi historicizam (oko 1850–80) i kasni historicizam (do polovice XX. st.), koji je trajao usporedno sa secesijom i modernom arhitekturom.
Najbrojnija historicistička djela ostvarena su u graditeljstvu; arhitekti su se tijekom XIX. st. školovali na akademijama, gdje su temeljito proučavali povijest arhitekture; pri projektiranju i restauratorskim zahvatima oponašali su konstrukcijske i dekoracijske elemente nekoga povijesnoga stila te stvarali stilove koji se obično označuju predmetkom neo- (neoromanika, neogotika, neorenesansa, neobarok). Crkve, gradske vijećnice, bolnice i škole najčešće su se podizale u neoromanici, neogotici i neobizantskome stilu, muzeji, galerije i palače u neorenesansi ili kasnoj neogotici, kazališta u neobaroku, a sinagoge u neoorijentalnom stilu. U tome razdoblju počelo se raditi na očuvanju nacionalne spomeničke baštine (konzervatorstvo) i poduzimali su se veliki restauratorski zahvati na srednjovjekovnim građevinama u neogotičkome stilu; najutjecajniji pobornik bio je francuski arhitekt i teoretičar umjetnosti E. E. Viollet-le-Duc (kompleks tvrđave Carcassonne).
Tijekom XIX. st. većina je europskih gradova dobila prepoznatljiv urbanistički i arhitektonski izgled (široki bulevari u Parizu, Ring u Beču). U povijesnim su se stilovima dograđivale srednjovjekovne katedrale (Köln, 1833–80., E. F. Zwitner i R. Voigtel) ili su se podizali novi sakralni objekti (Sacré-Cœur u Parizu, 1874., P. Abadie ml.; Saborna crkva Aleksandra Nevskoga u Sofiji, 1896–1912), upravni objekti (Parlament u Londonu, 1837–50., Ch. Barry i A. W. Pugin; Palača pravde u Bruxellesu, 1866–79., J. Poelaert; Parlament u Berlinu, 1884–94., P. Wallot), kazališta (Opera u Parizu, 1861–75., Ch. Garnier; Dvorska opera u Beču, 1864–69., E. van der Nüll i A. Siccardsburg) te muzeji, željeznički kolodvori, tvornice, izložbeni paviljoni, sinagoge, stambene zgrade, hoteli, vile i dr.
U slikarstvu su se najčešće prikazivali značajni događaji iz nacionalne prošlosti, sakralni i mitološki prizori te portreti; nastojalo se što vjernije reproducirati povijesne kostime i rekonstruirati ambijent (među najznačajnije slikare povijesnih tema ubrajaju se: E. Delacroix, A. Feuerbach, A. Böcklin, M. Munkácsy, J. Matejko, I. Rjepin).
Oponašanje povijesnih stilova javlja se u pokućstvu, sakralnoj (neogotički oltari), nadgrobnoj i arhitektonskoj plastici, keramici, staklu, nakitu.
U bogatoj graditeljskoj djelatnosti sjeverne Hrvatske nazočan je utjecaj podunavskoga, poglavito bečkoga historicizma, na Kvarneru i u Istri budimpeštanskoga historicizma, a u dalmatinskim gradovima, s jakom klasicističkom tradicijom, izgrađen je poneki značajniji arhitektonski spomenik domaćih ili stranih arhitekata. U drugoj polovici XIX. st. zbog razvoja trgovine i industrije došlo je do nagloga širenja nekih gradova: Osijeka, Karlovca, Rijeke, a napose Zagreba (Donji grad, »Zelena potkova« i projekti u duhu historicističkog urbanizma M. Lenucija). U to su se doba pregrađivali neki stariji burgovi i dvorci (Trakošćan, 1853–56), uređivala su se groblja (Mirogoj, 1883–1914., izveden po nacrtima H. Bolléa; u Varaždinu, prema zamisli H. Hallera, oblikovano nakon 1905), podizali su se mauzoleji pojedinih obitelji (Pejačević, u Našicama 1881. i u Retfali u Osijeku 1891; Jelačić u Novim dvorima, 1884). Imućni pojedinci gradili su kuće (na uglu Ilice i Mesničke 1 u Zagrebu, 1867., F. Klein), palače (Vraniczany – danas Nacionalni muzej moderne umjetnosti u Zagrebu – 1882–83., O. Hoffer) ili dvorce (Donji Miholjac, 1906–14., za grofa Majlátha). Vlada je podignula više javnih zgrada: u Zagrebu Palaču HAZU (1880., po nacrtima F. Schmidta), Zemaljsku bolnicu – danas Rektorat Sveučilišta (1850), Obrtnu školu i Muzej za umjetnost i obrt (1882–87., H. Bollé); u Zadru bolnicu (1885., K. Waidman); u Splitu Prokurative i biskupsku palaču; školske komplekse u Zagrebu i Sušaku (Ludwig i Hülssner); kolodvore u Rijeci i Zagrebu (1889–90. i 1895., oba projektirao F. Pfaff) i dr. Godine 1864. izgrađeno je kazalište u Dubrovniku (A. Perišić po projektu E. Vecchiettija), 1866. u Osijeku a 1873. u Varaždinu (H. Helmer). Arhitektonski atelijer Fellner i Helmer projektirao je kazalište »Ivan Zajc« u Rijeci (1885) i HNK u Zagrebu (1895). Nakon potresa 1880. Zagreb je monumentalnom izgradnjom dobio izgled velikoga grada, a tomu su uz spomenute arhitekte pridonijeli i K. Waidmann, J. Holjac, J. Jambrišak, J. Vancaš, L. Hönigsberg i J. Deutsch.
Od prve polovice XIX. st. izvedene su mnogobrojne obnove i restauracije postojećih crkava (Poreč, Eufrazijana, 1866–97; Split, kopija starijega zvonika Sv. Dujma, podigao A. Perišić, 1890–1908). U sjevernim krajevima H. Bollé izveo je korjenite zahvate na nizu spomenika (u Zagrebu crkva sv. Marka, 1875–82., i katedrala, 1879–1902; hodočasnički kompleks u Mariji Bistrici, 1878–83; franjevačka crkva u Iloku, 1907), a J. Vancaš preoblikovao je neke župne crkve (Krapina, Desinić). Većina je novosagrađenih crkava bila u neogotičkome stilu (Voloder, 1863; Luka, 1864; kapucinska crkva u Rijeci, 1904–29), a duh vremena povijesnih stilova najizražajniji je u katedrali sv. Petra u Đakovu, koju je podignuo (1866–82) J. J. Strossmayer po planovima K. Roesnera i F. Schmidta u neoromaničkome slogu.
U doba povijesnih stilova kiparstvo je većim dijelom zadržalo klasicistički izraz; u tome su duhu radili I. Rendić, T. Vodička, V. Donegani (kipovi, oltari i reljefi za đakovačku katedralu) i K. Morak (kipovi na pročelju i oltarna plastika zagrebačke katedrale). Predmeti primijenjene umjetnosti rađeni su solidno, katkada i maštovito, u skladu s cehovskim tradicijama; poslije su se ta obilježja izgubila u zasićenim oblicima (npr. pokućstvo u stilu njemačke renesanse Altdeutsch). Godine 1882. I. Kršnjavi je u Zagrebu osnovao Obrtnu školu kako bi domaći obrt uzdignuo do umjetničke razine; majstori te škole izvodili su klesarske i kovačke radove (željezna ograda u Opatičkoj 10 u Zagrebu, rad Gjure Burića).
Na području slikarstva historicizam se očitovao u romantičnom odabiru tema iz hrvatske prošlosti. F. Mücke slikao je kompozicije u ulju (»Dolazak Hrvata u Hrvatsku«, 1867), F. Quiquerez crtežima i slikama prikazivao značajne nacionalne događaje (»Posljednji časovi P. Zrinskog i K. Frankapana«, 1883., i »Antemurale Christianitatis«, 1892), D. Weingärtner autor je ulja na platnu (»Hrvatski sabor 1848. godine«, 1885), O. Iveković naslikao je ciklus slika iz života Zrinskih (»Nikola Zrinski pred juriš iz Sigeta«, 1890). U tom se žanru iznimnim djelima (»Splitski sabor«; »Zaruke kralja Zvonimira«) predstavio C. M. Medović u tzv. Zlatnoj dvorani, Opatička 10 u Zagrebu, koja je svojevrsna galerija vrsnoga povijesnoga slikarstva s kraja XIX. st. V. Bukovac naslikao je veliku povijesno-simboličku kompoziciju »Hrvatski narodni preporod« (1896., ulje na platnu i svečani zastor u HNK u Zagrebu).
