Hercigonja, Eduard, hrvatski filolog, paleoslavist i književni povjesničar (Zagreb, 20. VIII. 1929 – Zagreb, 22. V. 2022). Diplomirao je 1955. slavistiku te doktorirao 1970. tezom Jezik glagoljaške neliturgijske književnosti 15. st. i Petrisov zbornik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je do umirovljenja 1993. bio profesor staroslavenskog jezika. Redoviti član HAZU-a od 1991. Istaknuti istraživač književnosti i jezika hrvatskog srednjovjekovlja, svoj je pristup temeljio na metodološkom pluralizmu. U knjizi Srednjovjekovna književnost (u nizu Povijest hrvatske književnosti, knjiga 2, 1975) korpus hrvatskoga književnog srednjovjekovlja prvi je put predstavljen kao jedinstvena stilska formacija. U znanstvenim radovima i u knjizi Nad iskonom hrvatske knjige (1983) bavio se istraživanjem hrvatskoga glagoljičkoga korpusa te kritički preispitao njegove ocjene u dotadašnjoj književnoj historiografiji, upozorivši na nastavljanje srednjovjekovne duhovnosti i u kasnijim stoljećima. Dokazao je neutemeljenost teza o marginalnosti i neizobraženosti hrvatskih glagoljaša te o odvojenosti i nepomirljivosti glagoljaškoga i latiničkoga kulturnoga kruga. Katalogom izložbe Pisana riječ na tlu Hrvatske (1986) i knjigom Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja (1994) afirmirao je stajalište o kontinuitetu, jedinstvu i međudjelovanju različitih kulturnih sastavnica hrvatskog srednjovjekovlja, unatoč različitim jezicima i pismima (trojezičnosti i tropismenosti). Dobio je Državnu nagradu za znanost za životno djelo (2008).
