Heinz [hajnc], Antun, hrvatski botaničar i bakteriolog (Zagreb, 15. II. 1861 – Zagreb, 21. I. 1919). Na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu je diplomirao 1883. te doktorirao 1887. tezom O sjemenoj lupini uobće, napose anatomija i poviest njezinoga razvoja u Centrosperma. Ondje je radio od 1887. do umirovljenja 1913; predavao je predmete iz opće, šumarske i farmaceutske botanike te uveo nastavu iz bakteriologije. Od 1888. je bio predstojnik Botaničko-fiziološkoga zavoda, a 1905–06. i rektor Sveučilišta u Zagrebu. Dok je bakteriologija u nas još bila u početcima razvoja, organizirao je obavljanje pretraga u Bakteriološkome laboratoriju Botaničkoga zavoda za potrebe medicinske i epidemiološke službe u Hrvatskoj, a i sam ih je 1886–1907. obavljao za potrebe javnoga zdravstva. Istraživao je posebice koleru i tuberkulozu. Utemeljio je 1889. Botanički vrt (danas Botanički vrt Prirodoslovno-matematičkog fakulteta) te je po njem nazvana sjenasta šetnica uz južnu ogradu toga vrta kao trajni javni pješački prolaz. Bavio se istraživanjima flore mahovina i paprati te bakteriologijom. Uz knjigu Kratka nauka o bakterijama (1891) objavio je više radova (posebnih otisaka časopisa) npr. Bryophyta zagrebačke okolice: pravi mahovi, dio I. i Briofiti zagrebačke okolice: dio II., jetrenjače (oba 1888), O vrsti Scolopendrium hybridum (Ueber Scolopendrium hybridum Milde, 1892), Kr. botanički vrt u Zagrebu (1896., prvi potpuni opis Botaničkoga vrta, s nacrtima i popisom biljaka).
