has (tur. has < arap. ẖāṣṣ: poseban, osoban, privatan), veliki feudalni posjed u Osmanskom Carstvu. Tim su se nazivom zvali u osmanskoj pravnoj terminologiji veliki posjedi i dijelovi tog posjeda koji su svojemu posjedniku donosili prinos veći od 100 000 akči. Hasovi su bili posjedi sultana i članova njegove obitelji, potom visokih državnih službenika, beglerbegova, sandžakbegova, a do 1470-ih i subaša. Prinosi od rudnika, carina na skelama i neki drugi pripadali su redovito sultanu. Za razliku od nekih drugih zemljoposjeda (kilidž-timara i zeameta), posjedovanje hasova nije bilo bezuvjetno vezano uz obnašanje vojne službe. Tu su službu po zakonu morali obavljati posjednici hasova iz redova vojno-feudalnog plemstva, koje je zakon obvezivao da zajedno sa svojim vojnicima, zvanima džebelije, sudjeluju u ratnim pohodima. Postojalo je više kategorija hasova; oni koji su pripadali sultanu (has-i selatin) i članovima njegove obitelji (has-i humajun), potom oni koji su davani ženskim osobama bliskima dvoru (bašmaklik: na papuče) ili kao nagrada istaknutim vojnim zapovjednicima (arpaluci). Po visini prinosa hasovi paše ejaleta donosili su godišnje oko mil. i pol akči, hasovi sandžakbega oko 500 000 akči, hasovi janjičarskog age 500 000 akči, hasovi gl. defterdara 450 000 akči, gl. sultanova konjušara 400 000 akči, čašnegirbaše 350 000 akči, a mlađega sultanova konjušara 330 000 akči.
