Goncourt [gku:'ʀ], francuski književnici, braća: Edmond (Nancy, 26. V. 1822 – Champrosay, 16. VII. 1896) i Jules (Pariz, 17. XII. 1830 – Pariz, 20. VI. 1870). Djela pisali zajedno. »Strogo znanstvenim stilom« sabrali dokumente iz prve ruke, tvrdeći za sebe da su osnivači naturalističke škole. Različitih temperamenata, podijelili su posao pisanja: Edmond je pomno gradio plan za svako djelo, Jules se brinuo u prvom redu za stil. Cilj je bio posvetiti se slikanju »stvarnog života« i obuhvatiti sve društvene slojeve, od aristokracije do sirotinje, analizirati složenost doba u kojem žive, izgraditi izvoran rječnik i sintaksu, stvoriti »umjetničko pismo«. Za junake romana uzimali su stvarne uzorke iz života: u romanu Sestra Filomena (Sœur Philomène, 1861) osoblje rouenske bolnice; u Renée Mauperin (1864) prijateljicu iz djetinjstva i članove svoje obitelji; u Germinie Lacerteux (1865) sluškinju u roditeljskoj kući; u Charles Demailly (1868) galeriju znanaca: pisce, novinare, umjetnike; u Madame Gervaisais (1869) svoju tetu. Najbolji im je roman o životu slikara Manette Salomon (1867). Napisali su i kazališni komad (Henriette Maréchal, 1865) te golemi Dnevnik (Journal, potpuno izdanje 1956–59). Pisali su također i studije o društvenom i umjetničkom životu Francuske u XVIII. st. (Povijest francuskoga društva za revolucije – Histoire de la société française pendant la Révolution, 1854; Umjetnost XVIII. stoljeća – L’Art du XVIIIe siècle, 1859; Madame du Barry, 1860; Žena XVIII. stoljeća – La Femme au XVIIIe siècle, 1862; Madame de Pompadour, 1878). Nakon Julesove smrti Edmond je napisao dramu Domovina u pogibelji (La Patrie en danger, 1873), nekoliko romana (Braća Zemganno – Les Frères Zemganno, 1879., i dr.) i studijâ o japanskoj umjetnosti (Utamaro – Outamaro, 1891; Hokusai – Hokousai, 1896). God. 1896. dao je poticaj za osnutak književnog društva koje je od 1903. javna ustanova i nosi njihovo ime (Académie des Goncourt) te dodjeljuje istoimenu nagradu za najbolju fikcionalnu prozu godine, s naglaskom na romanu.
