Gavran, Miro, hrvatski književnik (Gornja Trnava, 3. V. 1961). Diplomirao je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 1986. Bio je dramaturg (1986–89) i umjetnički direktor (1989–92) zagrebačkoga Teatra &TD. Prvi mu je izvedeni dramski tekst Kreontova Antigona (1983), u kojoj reinterpretira motive iz Sofoklove tragedije u svjetlu odnosa kazališta i vlasti što je tema i drama Noć bogova (1986) te Vrijeme je za komediju (2001), u kojima se zaokuplja i pitanjem glumačkog identiteta koji povezuje sa sentimentalnom dimenzijom u dramama Kad umire glumac (1995), Zaboravi Hollywood (1997), Tajna Grete Garbo (2007), Nora danas (2005). Često fabule zasniva na motivima iz političke i kulturne prošlosti (Urotnici, 1985., o Zrinsko-frankapanskoj uroti; Ljubavi Georgea Washingtona, 1988; Čehov je Tolstoju rekao zbogom, 1989; Pacijent doktora Freuda, 1993), a ističe se i situacijskim komedijama s temom muško-ženskih odnosa, kadikad s elementima političke satire npr. Muž moje žene (1991), Sve o ženama (2000), Hotel Babilon (2002), Kako ubiti predsjednika (2003). Njegove drame, koje u Hrvatskoj s velikim uspjehom kod publike najčešće izvode Epilog teatar (od 1995), odn. Teatar Gavran (od 2002), kojima je utemeljitelj, vrlo su izvođene i u Sloveniji, Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj, Bugarskoj, Madžarskoj, BiH, Nizozemskoj, SAD-u. Napisao je i desetak drama za djecu, više radiodrama te scenarij filma Djed i baka se rastaju (Zvonimir Ilijić, 1996). Objavljuje i romane: za mladež, često koristeći formu dnevnika (Svašta u mojoj glavi, 1991; Kako smo lomili noge, 1993; Kako je tata osvojio mamu, 1994; Profesorica iz snova, 2006), psihološke i intimističke (Zaboravljeni sin, 1989; Klara, 1997; Margita, 1999; Kafkin prijatelj, 2011; Portret duše, 2023) te romaneskne obradbe biblijskih priča (Judita, 2001; Krstitelj, 2002; Poncije Pilat, 2004). Djela su mu prevođena na približno 40 jezika (uključujući engleski, njemački, španjolski, francuski, ruski). Predsjednik je Matice hrvatske od 2021., a od 2024. redoviti je član HAZU.
