struka(e):

filologija (grč. φıλολογία: ljubav prema sadržajnu i umnu govoru), znanstveno proučavanje teksta. Naziv potječe iz platonskoga ozračja i pored filozofije, »ljubavi prema mudrosti«, označuje drugo krilo spoznaje, shvaćene erotički: kao zaljubljenost. Time je takva spoznaja suprotstavljena racionalnoj historiji (»ispitivanju, napitivanju«) i površno vještoj i koristoljubivoj retorici kojoj su učili sofisti. Naziv filologija preuzet je onda da označuje disciplinu koja se zauzeto, uporno i sustavno bavi kulturno relevantnim tekstovima i analizirajući ih otkriva kulturne sadržaje i značajke sredine ili razdoblja. Glavno je sredstvo filologije poznavanje jezičnoga izraza i povijesti tekstova, pa je po tome ona disciplina koja se obuhvatno bavi i jezikom i književnosti. Vrlo je bliska iskonskomu analitičkom shvaćanju gramatike kao umijeća valjanoga tumačenja mjerodavnih književnih tekstova. Od lingvistike i znanosti o književnosti filologija se razlikuje posebnim gledištem s kojega pristupa istim predmetima. Pravo je područje filologije pouzdano i kritičko utvrđivanje tekstova (kritika teksta, tekstologija) i njihovo svestrano i temeljito tumačenje (egzegeza, hermeneutika). U širem smislu filologija obuhvaća svako bavljenje jezikom i književnosti, a posebno gramatikom, historijskom poredbenom lingvistikom, leksikologijom, etimologijom i starijom književnošću. Izjednačavanje filologije s jezikoslovljem osniva se na nepoznavanju njezine prave naravi i na zastarjelom shvaćanju jezikoslovlja.

U hrvatskim je zemljama nakon propasti rimskog školstva filologija obnovljena u srednjovjekovnim skriptorijima. Prepisivanje knjiga bilo je uvijek i redigiranje: utvrđivanje teksta, ispravljanje pogrješaka, odabir ili kompilacija varijanata i sve nova normalizacija zapuštene i uneređene predaje, i to ne samo latinskih nego i staroslavenskih glagoljičkih tekstova. Takav je rad uključivao i rudimentarnu gramatičku nastavu, ali se gramatički udžbenici iz toga doba u nas nisu očuvali. U Hrvata je renesansa pobudila humanističke interese, razvila se nova pomnja pri pisanju starim jezicima, a jačanjem uloge i ugleda pučkoga jezika i književnosti počela je i rasprava o njegovoj grafiji i gramatici. U reformaciji i katoličkoj obnovi, koje su težile djelovanju u širinu, to je dobilo novu važnost. Odatle i prva gramatika hrvatskoga književnog jezika koju je napisao isusovac B. Kašić. Na njega se nadovezala tradicija do u XIX. st. Bogato se tada u Hrvata razvila leksikografija (Đurđević, Vrančić, Mikalja, Belostenec, Habdelić, Della Bella, Jambrešić). Gramatički i leksikografski rad još se pojačao u prosvjetiteljstvu. Počeo se izgrađivati i moderni civilizacijski rječnik. Filologija je tada dobila od prosvjetiteljskih stremljenja nov zamah (Relković, Voltić, Stulli, Appendini, Starčević, Katančić). Posebno je značenje filologija kao otkrivačica i svjedokinja narodne baštine i samobitnosti dobila u razdoblju nacionalne romantike. U Hrvata je filologija ilirizma bila sva usmjerena prema preporodnim stremljenjima (Babukić, I. Mažuranić, Užarević, Veselić i poslije A. Mažuranić, Šulek, Kurelac, Veber). Prava filologija prema strogim zahtjevima pozitivističke metode razvila se pod utjecajem novoga vremena već u drugoj polovici XIX. st. Udareni su joj čvrsti temelji (Jagić, Budmani, Maretić, Musić). Daljnji razvoj pratila je zagrebačka sveučilišna filologija između dvaju svjetskih ratova (Ivšić, Skok, Mayer). Nakon II. svjetskog rata počeli su se jače primati poticaji koji su dolazili od suvremenih strujanja, osobito strukturalističkih, u lingvistici i teoriji književnosti, a jako se razvio i rad na živim stranim jezicima.

Citiranje:

filologija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/19621>.