TRAŽI DALJE:
STRUKE:

figura

figura (lat.).

1. Lik, oblik.

2. Prikaz ljudskog lika, rjeđe životinje ili nekog fantastičnog bića na slici ili u skulpturi (cijeli lik, polufigura, poprsje ili samo glava). Figura kao likovni motiv javlja se od paleolitika (kadšto je simbol, alegorija ili personifikacija).

3. U plesu, naziv za određeni položaj tijela.

4. U športu, položaj tijela, odnosno niz skladnih pokreta radi promjene položaja tijela ili kretanja pri izvođenju cjelovitih slobodnih ili zadanih likova (npr. u umjetničkom klizanju, sinkroniziranom plivanju, skijanju na vodi, akrobatskom skijanju); također, izvođenje likova letjelicom u akrobatskom letenju te element dresure u konjičkom športu. – U šahu, jedan iz garniture predmeta kojima se igra šah.

5. U književnosti, u tradiciji klasične retorike, figura označuje osobito oblikovan govor koji se svojim izrazom otklanja od svakodnevnoga govora. Svrha je takva promišljenog isticanja riječî slikovitije izražavanje ideja, čime bi se trebala privući pozornost publike. Za razliku od figura koje unose obrat u izraz jezičnih sklopova, drži se da tropi (metafora, metonimija, sinegdoha, alegorija) prije svega mijenjaju značenje riječi (Kvintilijan, O instituciji govorništva, I. st.). No francuski retoričar P. Fontanier (Figure diskursa, 1827–30), smatrajući i jedne i druge rezultatom privremena odmaka od doslovna smisla, proglašuje trope figurama značenja te im pridodaje figure ekspresije, konstrukcije i misli, svrstane po stupnju otklona od tropa. Klasifikacijski se kriteriji tako od jednoga do drugog retoričara razlikuju; svaka je tipologija zapravo prikrivena hijerarhija figura zato što polazi od prešutna, a uvijek drukčijega pojma jezične norme. Kako bi izbjegli tako nastalim nesuglasicama među staroretoričarima, francuski su novoretoričari sredinom 1960-ih, u doba opće obnove zanimanja za retoriku, pokušali objasniti normu kao naknadnu i virtualnu projekciju izvedenu iz figura. Po njima doslovan jezik lišen figura naprosto ne postoji jer je on uvijek »dvoličan« (Tz. Todorov, G. Genette). Još radikalniju tezu o temeljnoj figurativnosti jezika, koja se ne da svesti ni na kakvu normu, razvili su romantičari (G. Vico, J. G. Hammann), a za njima F. Nietzsche s namjerom potkopavanja istine kao središnjega metafizičkoga koncepta. Osebujnim i utjecajnim tumačenjem njegove filozofije teoretičar američkog dekonstrukcionizma P. de Man (Alegorije čitanja, 1979) ugradio je u jezik mehanizam nezaustavljive razgradbe značenja podvrgnuvši ga tako sveopćoj figuraciji. Ali kritičari (J. Derrida, Ph. Lacoue-Labarthe) su upozorili da se u takvoj apsolutizaciji figure nad značenjem zaboravlja kako je tu riječ samo o jednom značenju figura, zbog čega se jezik značenja neprimjetno dokazuje u samome pozivu na njegovo svrgavanje.

6. U logici, oblici figura u kojima se provodi silogističko zaključivanje, koji ovise o položaju subjekata (S), predikata (P) i posrednog pojma (terminus medius, M) u višoj ili nižoj premisi. Prema tradicionalnoj logici postoje četiri osnovne figure kategoričkog silogizma:

Citiranje:
figura. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 14. 7. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=19489>.