eudajmonizam (grčki εὐδαıμονία: sreća, blaženstvo), stajalište u etici prema kojem je sreća (zadovoljstvo) svrha ljudskoga života i smisao sveukupnoga ljudskog djelovanja, odn. težnja prema sreći i ostvarivanje sreće mjerilo su za vrijednost ljudskih čina. Pojam sreće često se proširuje i na »viša«, »duhovna« zadovoljstva pa se kao kod Sokrata izjednačuje s »vrlinom«. Eudajmonizam je – prema značenju koje se davalo pojmu »sreće« – poprimao različite varijante: npr. hedonizam, prema kojem je svrha života tjelesno uživanje, eudajmonizam u užem smislu (socijalni eudajmonizam), koji kao etički cilj života postavlja sreću zajednice. Eudajmonizam može biti orijentiran i utilitaristički, egoistički, altruistički, perfekcionistički, voluntaristički ili racionalistički s obzirom na to u čemu su pojedini etičari vidjeli pravu sreću kao najviše dobro. Kant je prvi oštro negirao sve eudajmonistički zasnovane etike.