TRAŽI DALJE:
STRUKE:

ep

ep (grč. ἔπος: riječ, pripovijest), opsežno usmeno ili pisano djelo sastavljeno stihom tzv. visokog stila (heksametar, aleksandrinac, blank verse). Susreće se od antičkog doba u europskim (Ilijada, Odiseja, Eneida) i izvaneuropskim (Gilgameš, Mahābhārata, Rāmāyaṇa) kulturama. Reprezentativno mjesto među pripovjednim žanrovima, koje zadržava sve do pojave modernoga romana, ep duguje osobitostima svojeg oblika i recepcije. Zbog svojstvene mu dužine (Ilijada npr. obuhvaća više od 15 000 heksametara, a Mahābhārata čak oko 110 000 kupleta) i primjene retardacije, tj. tehnike pripovjednog usporavanja, njegovi sastavljači razvijaju specifične mehanizme pridobivanja pažnje svojih slušatelja i potom čitatelja. Ep je obično tematski usredotočen na niz događaja, vjerovanja ili znanja koji uživaju iznimnu važnost u danoj kulturalnoj zajednici. Iz takva se sklopa izdvaja lik epskoga junaka (katkad i cijele skupine) obdarena fizičkom i moralnom snagom, okretnošću, snalažljivošću i povlaštenim odnosom spram bog(ov)a, što ga sve čini sposobnim za suočavanje sa zadatcima i pothvatima kakvi su tzv. običnomu čovjeku nesvladivi. No značajke su junaka (ženski se likovi rjeđe pojavljuju u toj ulozi) u pravilu zapravo zadane i nepromjenljive, pa nisu podložne razvojnoj karakterizaciji kao u nekim tipovima romana. I premda je taj svijet »predaka i utemeljitelja, prvih i najboljih« (M. Bahtin) i vremenski i vrijednosno odvojen od sudionika epske komunikacije, on im ipak nije nedostupan. Upravo suprotno, ep je književni žanr kojim se ta veza uspostavlja. Čitateljskoj orijentaciji najprije pridonose tzv. stalni epiteti i postupak izlaganja in medias res, tj. bez prethodne pripreme ili ekspozicije, ali više od svega ima u njoj udjela osebujna tehnika pripovijedanja, s posljedicama koje zadiru ne samo u način recepcije epskoga sadržaja nego i u književnoznanstveno razvrstavanje predmetnoga područja književnosti. Odgovarajući na potrebu stvaranja simboličkih (povijesnih, kulturalnih, religijskih) »zaliha« zajednice, epsko pripovijedanje preuzima zadaću tradiranja i memorijske pohrane niza za nju ključnih događaja (npr. osnutak Rima u Vergilijevoj Eneidi), znanja (npr. stvaranje univerzuma i živih bića u Lukrecijevoj O prirodi) i vjerovanja (npr. sudbina ljudske duše i zagrobni svijet u Danteovoj Božanstvenoj komediji). Tematski se repertoar epskoga žanra s vremenom dakako širio i prilagođivao novonastalim okolnostima (npr. vojnim pohodima Karla Velikoga u francuskim chansons de geste, novovjekim trgovačko-kolonijalnim ambicijama u Luzitancima L. de Camõesa ili usponu građanstva u Hermannu i Doroteji J. W. Goethea). Međutim, epski svijet čuva obilježje dovršenosti kao proizvod »zatvorene kulture« koja, prema nadahnutoj formulaciji G. Lukácsa, zbližava i najudaljenije pojave: »Svijet je prostran, a ipak je kao vlastita kuća jer vatra koja gori u duši iste je prirode kao i zvijezde«. Takav se homogenizacijski učinak postiže specifičnom tehnikom pripovjednoga prenošenja, koja privlači pozornost tipologa književnosti još od antičkog doba. Ona s jedne strane, one vidljivije, omogućuje tekstu epa kontinuiranu rezonanciju glasova koji sežu od nositelja i žrtava prikazanih događaja, preko njihovih svjedoka i promatrača, kazivača iz druge i treće ruke i tko zna kojega »koljena«, sve do najnovijega pripovjedača. Koliku klasifikacijsku važnost dobiva to implicitno mnogoglasje pokazuje se u ključnoj postavci koncepcije o trima književnim rodovima: u lirskoj pjesmi govori samo autor (ili tzv. lirski subjekt), u drami samo likovi, a ep gradi svoju osobitost na (naknadnome) pre-pričavanju ili posredovanju priče preuzete iz davnine: »Kazuj mi, Muzo, o onom o provrtnome junaku, / Koji se, svetu Troju razorivši, mnogo naluto« (Odiseja), ili: »Pjevam davne zgode: borbe, srdžbe, slave / Junačke zvjeradi naših zelen-gora« (V. Nazor, Medvjed Brundo). No istodobno se s druge, prikrivenije strane pokazuje da potonji članovi u predajnom lancu stječu prednost nad prvima svojim položajem koji dopušta da se izloženi događaji zahvate »nakon što su se zbili«, s »mirne« spoznajne distance koja postavlja ne samo prešutan vrijednosni raspored među njima nego provodi i raspodjelu uloga među likovima. Istu je takvu potajnu naknadnu kanonizaciju, kakva se razabire u pripovjednoj strukturi epa glede prikazanih događaja, G. Genette (Uvod u arhitekst) prepoznao u koncepciji o trima književnim rodovima glede samoga epskog roda. Taj rod naime tek s njezinom pomoći, uz liriku i dramatiku, postaje jednom od »prirodnih književnih formi«. Nije slučajno što su temelji te koncepcije, unatoč »retrospektivnoj iluziji« koja joj hoće pronaći izvor još u Aristotela, položeni istom u XVIII. st., dakle u vrijeme kada se književni ukus i interes počinju odvraćati od epa. To je razdoblje bilo obilježeno premještanjem težišta sa stihovnoga na prozno stvaralaštvo (o čemu svjedoče i preradbe poput Najljepših priča klasične starine G. Schwaba), koje se obraća privatnomu, svijetu individualne intime: ustroj je građanskog društva već bio korjenito suzio prostor za kolektivno uzorna junačka epska djela. Zato je obnavljanje epa tijekom XX. st. sporadično (R. Queneau, Mala priručna kozmogonija) ili se ostvaruje njegovim uklapanjem u roman (J. Joyce, Uliks; H. Broch, Vergilijeva smrt). – U hrvatskoj se književnosti ep (katkad nazivan spjevom ili epopejom; D. Fališevac, Kaliopin vrt) može pratiti u slijedu od srednjega vijeka do sredine XX. st. Reprezentativna ostvarenja ima u djelima u kojima se povijesne teme prepleću s religijskim temama (M. Marulić, Judita; I. Gundulić, Osman). Njegova se dugovječnost tumači dugotrajnim procesom konstituiranja nacionalnog romana i razgraničenja umjetničkoga od folklornoga pripovijedanja. Naznake aktualnosti epa za »velike stihovne forme« XX. st. mogu se pronaći u djelima poput Jame I. G. Kovačića ili u kozmičkim ciklusima iz kasnijeg opusa N. Šopa.

Citiranje:
ep. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 11. 7. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=18073>.