elocutio [e:loku:'ci·o] (lat.), jedan od pet aspekata od kojih se, po Ciceronu, sastoji umijeće uvjerljiva sastavljanja govora, a tiče se »elokventnog« stila, odn. primjerene uporabe figura i tropa. U potonjem razvoju retorike važnost se toga aspekta prema, npr., pronalaženju (inventio) ili raspoređivanju (dispositio) argumenata mijenjala, čime je retorika ujedno dobivala uži ili širi djelokrug.
