elementna analiza, skup metoda za kvantitativno određivanje kemijskog sastava, odn. za određivanje udjela pojedinih kemijskih elemenata u nekom organskom spoju, na temelju kojega se može izvesti bruto-formula (stehiometrijski odnos pojedinih elemenata u molekuli). Klasična elementna analiza potječe od J. von Liebiga i J.-B. Dumasa (oko 1840), a za vrlo male količine uzorka prilagodio ju je F. Pregl (oko 1900). Analiza se sastoji od razaranja uzorka, najčešće spaljivanjem, i kvantitativnoga prevođenja elemenata u jednostavne anorganske spojeve, kojima se količina može lako mjeriti. Elementnom analizom određuju se ponajprije udjeli ugljika, vodika i dušika (u tzv. CHN-analizatoru). Ugljik i vodik izgaraju u cijevi, a plinoviti produkti izgaranja (ugljični dioksid i vodena para) vežu se s kalcijevim kloridom ili bezvodnim magnezijevim perkloratom, odn. s lužinom ili natronskim vapnom. Udjeli ugljika i vodika određuju se zatim vaganjem prema porastu mase. Istodobno se dušik može odrediti u plinovitom stanju mjerenjem njegova volumena u azotometru ili Kjeldahlovom metodom, kojom se dušik prevodi u amonijak i određuje titracijom s pomoću kiseline. Halogeni se elementi određuju vaganjem kao srebrni halogenidi, sumpor se taloži i važe kao barijev sulfat, a fosfor vezan u fosfornu kiselinu određuje se s pomoću amonijeva molibdata. Udio kisika obično se ne određuje izvorno, nego iz razlike između početne količine i zbroja udjela ostalih elemenata. Suvremeni razvoj elementne analize usmjeren je prema potpuno automatiziranoj, simultanoj multielementnoj analizi, što se postiže povezivanjem masenoga spektrometra visokog razlučivanja sa spektrometrom emisije ultraljubičastog i vidljivog zračenja uz pobudu induktivno spregnutom ili mikrovalnom plazmom.
