egzotika (grč. ἐξωτıϰός: vanjski, stran), naziv kojim se u europskoj tradiciji označavaju pojave, krajolici, običaji, neobične ili rijetke stvari iz udaljenih i kulturalno različitih krajeva. Pokriva pretežito zemljopisni istok s jedne i zemljopisni jug s druge strane. Isprva se u raznim europskim jezicima egzotičnim (franc. exotique, njem. exotisch, tal. esotico) naziva sve što je strano, inozemno, što dolazi izvana; u tom smislu govori se još i danas o egzotičnim biljkama, životinjama, rasama, začinima; poslije se taj izraz upotrebljavao i za kulturne tvorevine manje poznatih naroda i kultura. Danas se, bez obzira na podrijetlo, egzotičnim naziva sve ono što je neobično, što odudara od uobičajenih oblika i stilova, od prosječnog ukusa (egzotično ponašanje, egzotične sklonosti, egzotična haljina, egzotičan miris itd.). – Interes za egzotiku povijesno je promjenljiv i motiviran u rasponu od zabrinutosti zbog osvajačke opasnosti (Eshil, Perzijanci) do kolonizatorskih težnji (G. Orwell, Burmanski dani). Tematskoj raznolikosti pridonose razumijevanja egzotike kao prijetnje europskom poretku (Montesquieu), mjesta neobičnog iskustva (M. Polo, I. Calvino), nedokučivosti (J. Conrad), nepomućene uljuđenosti (J. Swift), rekonstrukcije identiteta (D. Defoe, J. M. Coetzee) i transgresije (W. Burroughs). Od Orijentalizma (1978) E. Saida nadalje postkolonijalna kritika nastoji dokazati kako je egzotika tek misaona konstrukcija zapadnjačkog uma. – Kao orijentalizam, dolazi do izražaja u slikarstvu francuskog romantizma (E. Delacroix). Egzotične motive Tahitija i otočja Marquises ostvario je P. Gauguin. Mnogi ekspresionisti, fovisti i naivni slikari tražili su poticaje u neobičnim i bizarnim egzotičnim motivima (H. Matisse, H. Rousseau). – I umjetnička glazba od druge polovice XIX. st. znatno je obogaćena prihvaćanjem egzotične ritmike, melodike i harmonije (David, Debussy, Puccini, Čajkovski, Ravel, Hačaturjan, Messiaen i dr.).
