dvoboj (duel), borba između dvaju boraca. Javlja se u najstarijim civilizacijama, a spominju ga i prastari povijesni i književni spomenici (dvoboj Davida i Golijata u Bibliji, Ahileja i Hektora u Ilijadi). Kao okrutan oblik športa postojao u Rimu (gladijatori), a bio je vrlo omiljen među srednjovjekovnim vitezovima (turniri). Vodi se najrazličitijim vrstama oružja: mačevima, sabljama, floretom, pištoljima, noževima itd. Prema pravilima i dogovoru ishod mu je različan: ili usmrćenje protivnika (dvoboj na život i smrt) ili odustajanje jednoga suparnika od borbe ili zadavanje pobjedničke ozljede (dvoboj do prve rane). Klasična zemlja dvoboja bila je od XVI. st. Francuska. Smatra se da je u Francuskoj samo između 1589. i 1607. u dvobojima poginulo oko 4000 ljudi. Taj, prema Rousseauu, barbarski običaj pojavljuje se kao preživjeli ostatak feudalnog doba povremeno još i početkom XX. st., osobito u časničkim i plemićkim krugovima, ali i u nekim skupinama javnih djelatnika: političara, publicista, književnika i sl. U nekim njemačkim studentskim korporacijama održao se sve do novijega doba poseban oblik dvoboja sabljama – menzura. U tzv. američkom dvoboju ždrijeb odlučuje koji se od suparnika mora sam ubiti. Zasebni oblici dvoboja nalaze se kod nekih plemena (npr. kod Eskima), gdje protivnici obasipaju jedan drugoga duhovitim porugama, a auditorij odlučuje o pobjedniku. Zakonodavstva nekih zemalja izričito zabranjuju dvoboj i smatraju ga kaznenim djelom, koje je kažnjivo bez obzira na to je li jedan od protivnika ozlijeđen ili usmrćen. Prema tim zakonodavstvima, sudionik u dvoboju koji ozlijedi ili usmrti protivnika kažnjava se blaže nego što je to inače predviđeno za tjelesnu ozljedu ili ubojstvo, jer se smatra da je to učinio s pristankom protivnika. U kaznenom zakonodavstvu Republike Hrvatske ne postoje posebni propisi o dvoboju, pa se sudionik za posljedice kažnjava kao i svaki drugi počinitelj tjelesne ozljede, odnosno ubojstva.
