STRUKE:

Durkheim, Émile

ilustracija
DURKHEIM, Émile

Durkheim [dyʀkε'm], Émile, francuski sociolog (Épinal, 15. IV. 1858Pariz, 15. XI. 1917). Jedan od glavnih utemeljitelja sociologije. Kao profesor u Bordeauxu (od 1887) i na Sorbonnei (od 1902) uvodi sociologiju na francuske visoke škole. Pokretač je i izdavač Sociološkoga godišnjaka (L’Année sociologique, 1896–1912), časopisa koji je odigrao veliku ulogu u oblikovanju sociologije kao društvene znanosti. Po utjecaju koji je izvršio na francusku i angloameričku sociologiju njegovi su pogledi još aktualni i teorijski referentni. Formirao se pod utjecajem pozitivizma A. Comtea, biologizma H. Spencera i klasične ekonomske teorije (podjele rada) A. Smitha. U sociologiju je unijelo prekretnicu njegovo djelo Pravila sociološke metode (Les Règles de la méthode sociologique, 1895), koje se u Francuskoj po značenju često uspoređuje s Barnardovim Uvodom u eksperimentalnu medicinu, pa čak i s Descartesovom Raspravom o metodi. Po Durkheimovu shvaćanju sociologija se kao znanost temelji na dva bitna načela: ona se mora baviti društvenim činjenicama, a te se činjenice moraju tretirati kao stvari, tj. kao objektivna i neovisna stvarnost. Društvo je pojava »sui generis« i ne može se svesti ni na psihološke zakone. Društvene pojave izražavaju se u obliku »kolektivnih predodžaba« koje danomu društvu nameće njegova »kolektivna svijest«. Društvene pojave i tipove društva Durkheim dovodi u usku vezu s podjelom rada, po čemu je osnivač funkcionalizma u sociologiji. Razlikuje dva osnovna tipa društva: primitivno društvo, kojemu su članovi psihički slični, i koje se zasniva na »mehaničkoj solidarnosti«, tj. bezuvjetnom prihvaćanju kolektivnih normi i djelovanja, te složena, civilizirana društva, koja se zasnivaju na »organskoj solidarnosti« nastaloj podjelom rada, gdje se, međutim, odvija proces individualiziranja preko razgranatosti profesija (poziva). Sve društvene strukture, smatra Durkheim, kreću se u rasponu između ovih dvaju tipova solidarnosti. Zato u Durkheimovoj sociologiji središnje mjesto zauzima analiza rastuće diferencijacije društvenih funkcija te analiza problema integracije sve složenijega društva, a pritom raspravlja zašto se i kako pojedinci uključuju u društvo. Najveći problem Durkheim vidi u tzv. »nepravilnim oblicima podjele rada« i uvodi pojam anomija, čime ujedno otvara pitanje sudbine morala u modernim društvima. Sociologija svojim znanstvenim kriterijima, utemeljenima u mogućnosti objektivnoga pristupa društvenim činjenicama, poput medicine, može pomoći održavati normalno, zdravo stanje društva. Osobito se cijenilo Durkheimovo istraživanje fenomena samoubojstva. Služeći se među prvima statističkim postupkom, pokazao je da društveni fenomen samoubojstva ovisi ponajprije o razaranju društvene kohezije (dezintegraciji društva), a ne o individualno-psihičkim uzrocima. Vrlo su važni Durkheimovi prinosi pedagogijskoj misli i oblikovanju laičko-republikanskoga sustava odgoja i izobrazbe. Ostala važnija djela: O podjeli društvenoga rada (De la division du travail social, 1893), Samoubojstvo (Le Suicide, 1897), Elementarni oblici religioznog života (Les Formes elementaires de la vie religieuse, 1912) te posmrtno Obrazovanje i sociologija (Éducation et sociologie, 1922), Moralni odgoj (L’Éducation morale, 1925), Lekcije iz sociologije (Leçons de sociologie, 1950).

Citiranje:
Durkheim, Émile. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 22. 9. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=16688>.